Roboti koji se mlate

“Umukni, prokleta kanturino, nije trenutak za filozofiranje!”
Bamblbi

Pritajeni strahovi japanske nacije materijalizovali su iz okeanskih dubina, 1954. godine, mutantnog reptila sa nuklearnim zadahom, Godzilu – kralja čudovišta, Boga među zvijerima. Svijet je otkinuo za gigantskim stvorenjima koja se bore. Bilo je nečeg čarobnog u mješavini nezaustavljive moći, uništenja epskih proporcija i stranih, neshvatljivih stvorenja koja su bila taman toliko utemeljena u realnosti da nas ubijede da je njihovo postojanje u neistraženim dubinama, koliko god nevjerovatno bilo, možda ipak moguće. Sličnu zlatnu žilu u rudniku zabave dvije godine kasnije pronašao je manga crtač Mitsueru Jokojama, osmislivši prvog humanoidnog borbenog robota – Tetsuđina (gvozdeni čovjek) 28, poznatijeg po zapadnom imenu “Gigantor”. Uspjeh Tetsuđina (i nastavka Giant Robo) brzo je stvorio na desetine imitacija, od kojih je svaka dodala po neki lični pečat. Rođena je Meka (“Mecha”) kultura.

gigantor

Gigantor

Totalno ludilo počelo je, ipak, Go Nagaijevim serijalom Mazinger Z, koji je u priču uveo i futurističko naoružanje i koncept pilota koji robota kontroliše iz kokpita (a ne daljinskim upravljačem), ali i serije igračaka inspirisanih robotima iz manga i anime serijala. Upravo animirana adaptacija Mazingera Z (kod nas od milošte poznatog kao Мазинга Зета, zbog vukovskog pisanja italijanskog izgovora) koja se prenosila na italijanskoj televiziji donijela je meka maniju i kod nas.

mazinger

Мазинга Зетааа! Ређо Фотоникоооо!

Savršena premisa sažeta u četiri riječi: “Roboti koji se mlate”. Ne može bolje. To su bar mislili svi osim Kena Išikave i Go Nagaija koji mu je dao potpunu slobodu u stvaranju serijala Geter Robot, koji je u žanr unio dvije najvažnije inovacije od Mazingera na ovamo – mogućnost više malih robota da se spoje u jednog većeg, i mogućnost robota da se transformiše u vozilo ili stvar. I roboti koji se transformišu (Robotek, Zeta Gundam, Sablja i Zvezdani šerifi) i oni koji se kombinuju (Voltron, Moćni Rendžeri i autorov omiljeni Tengen Topa Guren Lagan) postali su zaštitni znak serijala sa gigantskim robotima. Scene transformisanja i kombinovanja, često praćene solažama na električnoj gitari i psihodeličnim lajt-šou efektima u pozadini jedan su od najomiljenijih oblika tehnološke pornografije.

samo kažite da ovo ne biste mogli da gledate do sjutra[hr]Meka fikcija dijeli se i na “Prave robote” i “Super robote”. “Pravi roboti” su donekle utemeljeni u stvarnoj nauci ili su bar djelimično objašnjivi njome. Zakoni fizike su uvijek poprilično iskrivljeni, ali im se, ovi roboti povinuju. Nama najčuveniji predstavnici ovog podžanra su serijali Makros/Robotek i Gundam. “Super roboti” potpuno podređuju naučne i druge zakone faktoru zabave – lete kad im se leti, ne ostaju bez goriva, i potpuno su neuništivi osim kad scenario to od njih traži. Opčinjenost fanova omiljenim robotskim serijalima je tolika da na trgovima i ulicama širom svijeta niču gigantske statue robota iz ovih serijala, ili robota inspirisanih njima.

20 metara visoki Gundam (u prirodnoj veličini) u Odaiba parku u Tokiju jedan je od najvećih na svijetu.[hr]Najpopularniji svjetski serijal sa robotima, bilo da se radi o igračkama, stripu, crtanom filmu ili bioskopskom blokbasteru su, svakako, Transformersi. Sa masnom ratnom pričom o sukobu dobra i zla (izvorni serijal iz osamdesetih zbog kvalitetne ratne drame nazivaju “Spašavanjem robota Rajana”) i transformacijama, borbama i eksplozijama u nevjerovatnim količinama, imali su mjesto u srcu svakog dječaka iz osamdesetih i devedesetih. Dominacija malim i velikim ekranima (sa sve četiri filma Majkla Beja u kojima je budžet za scenario potrošen na još transformacija, borbi i eksplozija) nastavila se do dana današnjeg. Generacije koje su Transformersi i ostala meka*  sokoćala vaspitali o neophodnosti istrajavanja u borbi za pravdu i težini bremena koje ona nosi konačno su stasale da svojim kreacijama mogu da se oduže junacima iz djetinjstva. Mnoge statue gigantskih robota počele su da niču po svijetu, predstavljajući u podjednakoj mjeri vizuelnu atrakciju i podsjetnik na vrijednosti kojima su nas ovi roboti naučili.

Podgorički Transformersi izuzetno su zanimljiv fenomen. Nisu uvezeni iz Italije niti poklonjeni od Rusije. Nije ih postavio telekomunikacioni operater da bi izgledao kul kako bi prodao stari paket sa novim imenom. Ne kukaju nad sudbinom umjetnika niti evociraju bratoubilački rat i politička previranja. Nije ih pravio konzilijum umjetnika po narudžbi državne institucije.  Napravio ih je Podgoričanin, u Podgorici. Danilo Baletić, umjetnik od nepunih dvadeset godina, ogromne robote je od otpada pravio ne tražeći savjete starijih, onako kako je njemu bilo ćef. U njima je oličena sva snaga mladosti koja se još nije utopila u opštoj prljavštini – kreativnost i entuzijazam koje društvo nije svelo na jedino prihvatljivi mediokritet.

Sedam moćnih robota u centru Podgorice štrče i postavljaju pitanja. Imaju li današnji mladi ikakvu šansu? Koji su to strahovi kod današnjih roditelja koji ih tjeraju da kod djece suzbijaju kreativnost kako bi ih uklopili u društveno prihvatljive tokove. Kako to da Baletića roditelji nisu gazili da se ne ističe od vršnjaka, nego su mu dali mamutsku podršku (tinejdžer bez podrške staratelja teško da bi mogao da stvara djela koja se mjere tonama)? Koliko je ovakvih umjetnika današnji sistem vrijednosti ugušio u sivilu, i da li će ova izložba probuditi samopouzdanje kod mladih u Podgorici i početi buđenje neke urbane kulture, ili će biti zabilježena tek kao anomalični rif u maratonskoj turbo-folk melodiji koju glavni grad živi? Kako to da tinejdžeri “odraslima” čitaju ekološku bukvicu odraslima, a ne obratno?

 Previše je pitanja, i ni na jedno od njih nije lako odgovoriti. Podgoričanin treba da pije dojč i čita kvote. I da glasa. Sve drugo postavlja pitanja. Smradovima koji su kod pokojnog hotela “Crna Gora” srušili Deseptikonku (dnevna doza rodne ravnopravnosti) i otkinuli joj glavu smetala su pitanja, a ne roboti.

Fotografija: Dnevne novine

Počinilac je glavu ponio sa sobom. Sad ima dvije šuplje glave.

Kad ih petog avgusta uklone iz centra Podgorice, Baletićevi Transformersi mogu smatrati da su obavili misiju. Podigli su prašinu i pokazali su da trud, mladost i kreativnost mogu ostaviti trag. Za sobom će ostaviti prazninu koja će neke nove, još neotkrivene, podgoričke kreativce obavezati da je ispune.

*Transformersi su autonomni kibernetski organizmi, i iako se uglavnom svrstavaju u meka kulturu, ne potpadaju pod strogu definiciju meka robota, koji podrazumijevaju postojanje pilota koji njima upravlja.

Milutin Pavićević

Author: Milutin Pavićević

Milutin je programer i grafički dizajner. U slobodno vrijeme bavi se stripom, animacijom i video igrama. Totalni antitalenat za istoriju, geografiju i sport.

Share This Post On

2 Comments

  1. “Počinilac je glavu ponio sa sobom. Sad ima dvije šuplje glave.”

    Odlican text , hvala Milutine .

    Post a Reply

Vaše mišljenje: