Neistine u filmovima po istinitim događajima

Mislim da se svi mogu složiti sa konstatacijom da filmovi, pogotovo oni koji su izašli iz holivudske kuhinje, nikako nisu lekcije iz istorije i njihova svrha apsolutno nije da edukuju gledaoce, već isključivo da ih zabave… Ali, naravno, kao i u ostalim sferama života, ništa nije crno-bijelo, pa tako i filmovi na gledaoce sa nižim nivoom znanja iz istorije ili na nešto mlađe gledaoce, vrlo lako mogu uticati u edukativnom smislu. To pogotovo dolazi do izražaja u današnje vrijeme, vrijeme u kojem djeca sama mogu da biraju što će da slušaju u školama, pa onda više pažnje posvećuju predmetima kao što su: evropske integracije, sintaksa latinskog jezika, sport, biodiverzitet i slično, jer su lakši od istorije, geografije, biologije… (Sve navedene izborne predmete ste mogli izabrati u podgoričkoj Gimnaziji na početku 2013/2014. školske godine).

Počeću priču svojim ličnim primjerom, koji me je, na neki način, i naveo da pišem o ovoj temi. Radi se o filmu Hrabro srce (Braveheart, 1995), koji sam gledao sigurno 20 ili 30 puta, filmu kojim sam bio totalno zaluđen i uz koji sam prolio litre i litre suza kao mali, ali ujedno i filmu za koji važi da je najviše od svih promijenio tok istorije koju opisuje radi interesantnije priče.

Braveheart image

Vilijame, prevaro.

Mnogi će se razočarati, ali: Vilijam Volas, kojeg glumi Mel Gibson, nije bio čovjek iz siromašne škotske porodice čijeg su oca ubili “zli” Englezi, već je bio čovjek iz plemićke porodice čiji se otac, vjerovali ili ne, u mladosti borio na strani Engleza. Takođe, kiltovi, koje su nosili Škoti u filmu (klikni ovdje za čuvenu scenu iz filma), se u stvarnoj istoriji pojavljuju tek 5 vjekova nakon Vilijama Volasa, tj. u 18. vijeku, i boje kojima su ofarbana lica likova na slici iznad uopšte nije bilo moguće napraviti tadašnjom “tehnologijom”. Dalje, francuska princeza i buduća engleska kraljica sa kojom je Volas imao aferu u filmu, je, u stvarnosti, na dan kad je Volas umro, bila djevojčica od svega 7 godina.

U poznatom filmu 300 (2006), čiji nastavak 300: Rise of an Empire izlazi za par mjeseci, takođe, istorija nije prikazana ni blizu onakvom kakva je stvarno bila. Čak je i naziv filma 300 svojevrsna manipulacija, zato što se, u realnom svijetu, u bici na Termopilu protiv oko 100 hiljada Persijanaca borilo oko 7 hiljada Grka, a ne 300 Spartanaca. Istina, u jednom trenutku se Leonida odvojio od grčke vojske, ali je kraj sebe, osim Spartanaca, imao i oko 700 Tespijaca, 400 Tebanaca i još nekoliko stotina vojnika iz drugih armija… Naravno, i taj odnos snaga u jednoj bici je totalno neravnopravan, ali ipak nije kao što kažu u filmu: 300 Spartanaca protiv milion Persijanaca. A pogotovo ne 300 golih Spartanaca, kakvim su prikazani u filmu. Da vidite kako je približno bio opremljen pravi Spartanac tog doba, kliknite ovdje.

Takođe, Kserks, kralj Persije, čovjek koji je predvodio njihovu vojsku u borbi protiv Grka, je u stvarnosti izgledao kao prosječan Persijanac tog doba (nešto što je vrlo slično današnjim Irancima). Imao je dugačku crnu bradu, i nikako nije izgledao kao polu-džin, i polu-crnac iz Konga sa nakitom na obrvama, ustima, nosu i čelu, kao što su ga u filmu prikazali da bi prestravili gledaoce njegovom pojavom. Ustvari, kad malo bolje razmislim, producenti ovog filma su vrlo lako mogli i da uštede novac za unajmljivanje šminkera, jer je ulogu Kserksa bez puno maskiranja mogao da izvede i Denis Rodman.

1620054_10152155016797192_723544913_n

Realno.

Još jedan među filmovima koji su promijenili istorijski tok da bi napravili što interesantniji zaplet je dobitnik prošlogodišnjeg Oskara za najbolji film, Argo (2012). Film opisuje zatočeništvo 6 američkih diplomata u Iranu sedamdesetih godina, i spasilačku misiju koju je organizovala CIA u saradnji sa Tonijem Mendezom, likom kog glumi Ben Aflek, koji je, po filmu, čitavo vrijeme bio sa Amerikancima i čije je spašavanje gotovo sam organizovao. Ono što se stvarno desilo je potpuno drugačije od toga. Mendez je u Iranu proveo samo dan i po, nije ni sreo, ni vidio ovih 6 Amerikanaca, a oni koji su stvarno zaslužni za uspješno izvršenje ove misije, Vlada Kanade i njihov ambasador u Iranu, su jedva pomenuti u filmu. A sve to, naravno, samo da bi uveličali ulogu Amerike, i samim tim izazvali simpatije kod Amerikanaca, pa tako i dobili Oskara. 🙂 Takođe, podrazumijeva se da se ona dramatična potjera za avionom na kraju filma uopšte nije desila, već su svi zajedno lagano ušli u avion, i bez nervoze otputovali nazad kući. 🙂

85th Annual Academy Awards - Show

Mišel Obama na dodjeli Oskara putem video bima uručuje nagradu Argu za najbolji film. Živjela Amerika!

Sad ćemo se opet malo vratiti na Mel Gibsona, i njegov film Patriota (The Patriot, 2000), u kome glumi Bendžamina Martina, finog, porodičnog čovjeka iz tradicionalne američke porodice, koji kreće u osvetu protiv Britanaca (apsolutno isti obrt priče kao u Hrabrom srcu), nakon što su mu ubili ženu i sina. Ono što je interesantno u ovom slučaju je što pravi Bendžamin Martin nikako nije bio čovjek za primjer. On je, ustvari, ubijao Čiroki Indijance iz zabave, svakodnevno silovao svoje robinje, i iživljavao se na muškom dijelu robova, i koliko god je na taj način uvježbao svoje borilačke vještine, siguran sam da nije mogao sam da ubije na stotine i hiljade “zlih” Engleza, kao što je prikazano u filmu.

Kad sam već pričao o uticaju na djecu, moram pomenuti i neki crtani film. Jedan od najkarakterističnijih primjera prekrajanja istorije je crtani film u Diznijevoj produkciji Pokahontas (1995), istinita priča o ljubavi između indijanske princeze Pokahontas i engleskog vojnika Džona Smita. Veza između njih dvoje u stvarnom životu jeste postojala, ali daleko od toga da je bila ljubavna, jer je prava Pokahontas, kad je upoznala 30-godišnjeg Džona Smita, imala samo 10 godina. Takođe, ona nije pristala da napusti svoju domovinu i ode u Englesku, već su je Englezi, ni manje ni više, kidnapovali. A pogađajte ko u ovom crtanom daje glas Džonu Smitu? Imate jedan pokušaj…

Mel Gibson, kralj prekrajanja istorije u filmu, i suvereni vladar ovog blog posta. 🙂

pocahontas4

Pedofilija.

U domaćoj kinematografiji, pogotovo onoj starijoj, ova je pojava i previše očigledna. Mislim, naravno, na partizanske filmove iz Drugog svjetskog rata u kojem 100 Njemaca sa mitraljezima puca u 10 partizana i ne mogu da ih pogode, a onda partizani uzmu praćke i pobiju Njemce za 10 sekundi. Najklasičniji primjer za to je, naravno, Bata Živojinović, čiji je film Valter brani Sarajevo (1972) postao možda i najgledaniji film svih vremena, zahvaljujući velikoj popularnosti u Kini. Predlažem da obavezno pogledate video ispod, u kom je napravljena kompilacija Batinog filmskog genocida nad Njemcima 🙂

Za neke od ovih filmova kažu da su “pravljeni” po istinitom događaju, a za neke da su “inspirisani” istinitim događajem, ali poenta na koju želim da skrenem pažnju, nije vezana za to što kažu ljudi koji su pravili ove filmove, već kakav uticaj postižu na ljude koji ih gledaju.

Po jednom istraživanju, uticaj filmova na percepciju djece o istoriji je toliko jak da, čak i kada nauče u školi kako su se događaji stvarno odvijali ili kada to pročitaju u knjizi, i dalje neće vjerovati pravoj, već filmskoj verziji ovih događaja.

Vezano za to, vrlo pozitivan primjer za ostale režisere je ono što je uradio Kventin Tarantino u svom filmu Prokletnici (Inglorious basterds, 2009) koji priča priču o alternativnom, tarantinovskom završetku Drugog svjetskog rata. On u ovom filmu jeste promijenio istoriju, ali je to uradio na takav način da niko ne bi mogao da povjeruje da se to što su vidjeli u filmu, u prošlosti stvarno desilo. Posebno je karakteristična scena pri kraju filma, u kojoj se odvija vrhunac radnje – scena u kojoj Hitler i kompletno najviše rukovodstvo Trećeg rajha izgori u jednom malom francuskom bioskopu, a pored toga bivaju i masakrirani od strane elitne jevrejske jedinice. Pogledajte scenu u videu ispod, preporučujem 🙂

Ovo pokazuje kako se publika definitivno može privući i na druge, kreativnije načine od uobičajenih prekrajanja istorije radi osvajanja lakih poena kod publike…

Author: Luka Radunović

Osim marketinga (pogotovo digitalnog, kojim se i bavim), jako volim i interesuju me svi mogući filmovi i serije, a pratim i globalne političke trendove i fudbal (pogotovo Juventus). Osim na Digitalizuj.me, moje "umotvorine" o filmovima možete pronaći i na Kokice.me. :)

Share This Post On

15 Comments

  1. Luka, ne mozete reci “primjer za to”; nesto moze biti primjer necega (gen.) ili sluziti za primjer (nekome/nekima).

    Post a Reply
  2. Poštovani, da li smatrate HBO serijal “Game of Thrones” realnim, i ako da – zašto? Molim vas da mi obrazložite i ako smatrate da moja pretpostavka nije utemeljena na razumu. Kako VI vidite upravo ovaj serijal i da li se može nazvati dokumentarnom formom XXI vijeka? Hvala i pozdrav!

    Post a Reply
    • Žanr u koji spada GoT se zove epska fantastika, i to vam može dati dovoljan odgovor na ovo pitanje.. 🙂

      Post a Reply
  3. Dragi Luka, i mene interesuje kinematografija, ali je gledam autorske filmove. Kad sam počeo da gledam Bresson-a, Godara, Kaurismakija, Belu Tara, Tešigaharu, Felinija itd. zaboravio sam na ovakva izdanja o kojima ti govoriš. A inače film je umjetnost. On i ne treba primarno da se bavi faktima i istorijom. Za to služe dokumentarci.

    Post a Reply
    • Apsolutno se slažem za svaku konstataciju koju ste rekli, ali.. tekst nije o tome, već o tome kako ovakvi filmovu utiču na djecu i ljude koji ne znaju istoriju (a navodno su rađeni po istinitom događaju)…

      Post a Reply
  4. Film 300 je ekranizacija stripa Frenka Milera, koji je opet adaptacija romana “Ognjena kapija” S. Presfilda, i umjetnicki je prikaz pomenute bitke. Samo je lokacija manje – vise tacna, ostalo je umjetnicka sloboda 🙂

    Post a Reply
    • Tako je.. Jedini razlog zašto je 300 uvršten ovdje je to što čovjek koji ga je režirao, Zek Snajder, u svakom intervjuu govori kako je film 90% istorijski precizan, što nema veze s vezom… 🙂

      Post a Reply
      • pa jeste precizan, pogodio je eru, lokaciju i veci dio glavnih likova 🙂 Makar ga nije smjestio u Gotam Siti, kod drugog Milerovog junaka 🙂

        Post a Reply
  5. Ima li strip po kojem radi, znas li? NIjesam uspio nista pronaci o tome. BTW, jedva cekam 🙂
    Usput, jugoslovenska poslijerantna propagandna kinematografija, sa kojom se Kusturica posprdnuo u Podzemlju, je odlican primjer klasicne indoktrinacije. Jos jedan primjer za ovo je americki film iz 1943 koji govori o herojstvu cetnika koji oslobadjaju Kotor od Njemaca, s tim sto geografija nije bila jaca strana scenaristima, pa su Kotor smjestili nedje posred Srbije, ne znam kako se zove film, nasao sam ga na kraju iznajmljene kasete negdje 90-tih, dok je Holivud glorifikovao cetnike vs. partizana.
    Ne daj boze da nam djeca geografiju uce iz spageti vesterna S.Leonea, jer mu je Cikago u Teksasu, Kolorado u Oklahomi i sl.

    Post a Reply
    • Mislim da je Frenk Miler, koji je radio i za prvi dio, uzeo da radi strip po kojem će da bude film, pa će ga naknadno tek objavit’.. Mada nisam siguran..

      Da, samo pogledas Underground, i sve ti je odmah jasno.. ono je genijalno, stvarno.

      A što se tiče S. Leonea, djeca će mi učit’ iz njegovih filmova samo ako budu režiju htjeli da studiraju (mada mogu i filmsku muziku) 😀

      Post a Reply
  6. A kameru? Krupni planovi u kojima bore na licu lice na kanjone… ludilo. Nego odoh od teme…

    Post a Reply
  7. Možda je trebalo dotaći se i tone narodnih epskih pesama o TURSKOM VAZALU KRALJEVIĆU MARKU, da ne pljujemo samo po Holivudu

    Post a Reply

Trackbacks/Pingbacks

  1. Neistine u filmovima po istinitim događajima | Kokice.me - […] POST JE PRVOBITNO OBJAVLJEN NA SAJTU DIGITALIZUJ.ME (ISTI […]

Vaše mišljenje: