Informatička olimpijada 2017 – neočekivano sjajno iskustvo u Teheranu

Imao sam izuzetnu priliku da ovog ljeta predstavljam Crnu Goru na 29. Međunarodnoj olimpijadi iz informatike koja je održana u Teheranu, glavnom gradu Irana. Slučajni prolaznik na ulici u Crnoj Gori vjerovatno nikada nije čuo za ovo takmičenje ili mu ne znači ništa. Međutim, ljudi koji se bave programiranjem znaju da je riječ o drugoj najvećoj olimpijadi nauke na svijetu. Na olimpijadi su, ove godine, učestvovali takmičari iz 82 države sa šest kontinenata. Svaka država je imala pravo da pošalje četiri takmičara i dva profesora koja će ih voditi. Praksa našeg Ministarstva prosvjete je da šalje isključivo one takmičare koji na državnom takmičenju osvoje više od polovine ukupnog broja bodova. Ove godine sam to ostvario jedino ja, pa sam bio jedini takmičar iz Crne Gore, u pratnji prof. dr Gorana Šukovića sa Prirodno-matematičkog fakulteta. Programiranje je nezgodno za bodovanje jer zadatak mora biti u potpunosti tačan (program mora da radi!) da bi se ostvario i najmanji broj poena. Kasnije se konačan broj poena određuje na osnovu brzine izvođenja programa i memorije potrebne za rad programa.

Izuzetno sam se radovao odlasku na ovu neobičnu destinaciju! Prije dolaska u Teheran dobili smo savjete kako bi nam olakšali put i boravak i kako bi izbjegli neprijatna iznenađenja. Ono što je meni bilo neobično je činjenica da u Iranu ne koriste i ne prihvataju ni VISA ni MasterCard debitne/kreditne kartice, tako da je sav novac bilo neophodno ponijeti u kešu. Takođe je zanimljiv bio i kodeks oblačenja. Za sve žene, nezavisno od vjere, je bilo obavezno da nose duge pantalone ili suknje i majice dugih rukava, kao i da budu pokrivene kose i vrata na svim javnim mjestima. Ispoštovati sva ova pravila na temperaturi od 45 stepeni nije bilo baš lako. Za muškarce su pravila neuporedivo blaža – samo su zamolili da izbjegavamo šortseve i bermude.

Prvog dana kada sam došao, činilo mi se kao da sam stigao na drugu planetu! 🙂 Do sada sam posjećivao samo evropske zemlje tako da je ovo, za mene, bilo nešto sasvim novo i drugačije. Ljudi, običaji, hrana i mnoge druge stvari bile su mi strane. Ja sam bio među rijetkim učesnicima koji su bili jedini predstavnici svoje zemlje, pa je meni, tim više, sve bilo neobično.

Organizatori, kao i volonteri kojih je bilo mnogo, učinili su da se, uprkos svemu, osjećamo kao kod kuće. Ljudi su bili izuzetno srdačni i gostoprimljivi. Po standardnoj proceduri, svaka zemlja je dobila svog vodiča. Ja sam dobio vodičkinju, djevojku mojih godina sa kojom sam se družio sve vrijeme. Organizacija, kako takmičenja tako i slobodnog vremena, bila je na najvišem nivou. Za sve nas je bio obezbijeđen smještaj u luksuznom hotelu i udovoljavano je svakoj našoj želji. Organizovani su nam svakodnevni izleti, kako bi se upoznali sa ovom kulturom o kojoj, nažalost, malo znamo.

Samo takmičanje je organizovano na nevjerovatno visokom nivou i učestvovati u nečemu toliko velikom je za mene bilo ogromno zadovoljstvo. Olimpijada se odigravala u dva takmičarska dana. Oba dana smo imali po tri zadatka i po pet sati da damo naša najbolja rješenja na zadate probleme, a kao programske jezike smo mogli da koristimo C, C++, Java, Pascal i Pyton. Rješenje smo mogli poslati na centralni server i u istom trenutku saznati koliko poena smo dobili, a svi zainteresovani su mogli da prate rezultate uživo. Zadatke prevedene na jezike zemalja učesnica možete pronaći ovdje.

Imali smo priliku da obiđemo mnoge znamenitosti Teherana. U pitanju je grad koji sa predgrađima ima oko 15 miliona stanovnika i ogromne je površine tako da smo jedva zagrebali sve ono što ima da ponudi. Nas oko 800 smo svuda išli u povorci od dvadesetak autobusa, praćeni mnoštvom motora i automobila policije. Obišli smo nekoliko fascinantnih parkova, jednu od najvećih kula na svijetu (Milad kulu) i prisustvovali sjajnom performansu delfina, koji je održan u susjednom delfinarijumu. Najjači utisak na mene su ostavile persijske palate u kompleksu dinastije Kadžar, a posebno Golestanska palata, i bazar koji se nalaze u najstarijem dijelu prijestonice. Na bazaru se može kupiti sve od igle do lokomotive, počevsi od komada nakita, preko odjeće, oslikanog porcelana i zlatnog posuđa, pa sve do originalnih, ručno vezenih persijskih ćilima vrijednih desetine hiljada eura.

Moj omiljeni način da upoznam neku kulturu je preko hrane i pića. 🙂 I hrana mi je, u prvi mah, bila jako čudna – dominirali su neki meni čudni mirisi i ukusi. Riža na sve moguće i nemoguće načine, kao i juneće i pileće meso. Čak i neke poznate stvari, kao na primjer njihove „kufte“ (odnosno, što bi mi rekli „ćufte“) bile su pripremljene na potpuno drugačiji način. Hrana je bila zaista ukusna, ali su mi mirisi bili jako neobični. Najviše mi se dopao njihov kebab, koji se u mnogome razlikuje od svih varijanti koje ranije probao. Da budem iskren, bolje sam jeo kada mi je nos bio začepljen zbog prehlade izazvane jakom klimatizacijom. 🙂 Na kraju obroka, obavezna je i šoljica nekog od tradicionalnih crnih čajeva koji razbuđuju bolje nego kafa.

Najveća prednost ovakvih okupljanja je izuzetna prilika da upoznamo fantastične ljude iz cijelog svijeta, da razmjenjujemo iskustva, a razgovaramo o brojnim različitostima, ali i o još većem broju sjajnih stvari koje nas spajaju. S obzirom na to da sam bio među rijetkima koji su imali veliku sobu samo za sebe, kod mene se u kasnim večernjim i ranim jutarnjim časovima okupljalo internacionalno društvo. 🙂 Počevši od učesnika iz bivših republika zajedničke nam zemlje, preko Evropljana, do takmičara iz Maroka, Kube i Malezije. Mnoštvo različitih i sjajnih ljudi koje sam upoznao smatram za najveće bogatstvo ovog iskustva, a trudiću se da održim mnoga od tih poznanstava.

Ono što mi je bilo neobično na rastanku je još jedan lokalni običaj. Naime, moja vodičkinja je počela da plače, a ja nisam bio u mogućnosti ni da joj pružim ruku, a kamoli da je zagrlim i oprostim se sa njom na nama prikladan način. Običaji u Iranu nalažu da se u javnosti izbjegava svaki fizički kontakt između osoba suprotnog pola, pa mi je bilo jako teško da se pozdravljam na ovaj način. Kada je došao trenutak da uđem u avion, osjećanja su bila pomješana. Koliko sam jedva čekao da se vratim kući, toliko sam i znao da će mi nedostajati ljudi s kojima sam proveo malo vremena, ali koje ću uvijek pamtiti.

Author: Miodrag Račić

Miodrag Račić je student Prirodno-matematičkog fakulteta u Podgorici i zaljubljenik u sve što ima veze sa tehnologijom i inovacijama.

Share This Post On

Vaše mišljenje: