Digitalizuj.me vol. 33 – Aleksandar Džikić – “NAR (i ostalo voće)”

Zahvaljujući mom učešću (učenju) na prvoj Digitalizuj.me blog radionici, počeo sam više da se interesujem za ovaj interesantan i jedinstven pokret u Crnoj Gori (vjerovatno i šire). Saznao sam da često organizuju događaje na kojima dovode interesantne goste, a ovog puta najavljeni gost je bio gospodin Aleksandar Džikić.

Sve što sam znao o njemu je da je bio dugo godina pomoćni trener obožavanog Duška Vujoševića, da je kao pomoćnik radio u NBA, da je bio glavni trener u više inostranih klubova, a da je najdublji trag ostavio u trenutnom klubu – KK Krka Novo Mesto, gdje pravi dinastiju u osvajanju titula, kao i njegov nekadašnji „učitelj“ Dule. Vjerovatno je tokom boravka u KK Partizan pokupio neki „virus“, koji se hrani titulama i ne napušta organizam u kome se odomaći.

Ovdje bi bilo nepravedno ne pomenuti Džikićevu majku, Milku, koja aktivno (na grobarski način – grlo i dlanovi) prati sve utakmice KK Partizan u Beogradu iz prvih redova i koja prilikom dolaska kluba koji vodi njen sin kaže: „Svog sina volim najviše na svijetu, ali ja navijam za Partizan“.

dzikic-v

Aleksandar Džikić i njegova majka, Milka. Izvor: mondo.rs

Kako sam po prirodi lijen kada je u pitanju izlazak iz kuće, raspitao sam se da li je najavljeni gost vrijedan mog nadljudskog napora. Pošto sam od ljudi kojima vjerujem saznao da može biti interesantno i vrijedno pažnje, odlučih se da popunim prijavu. Da sam u tom trenutku znao da u isto vrijeme (subota, 07. mart, u 17:00) igra FK Partizan, ne bi bilo te sile koja bi me natjerala da se prijavim za događaj. Ali u neznanju popunjena prijava, a zatim i dobijeno mjesto pri velikom interesovanju za ovo predavanje, obavezaše me da prisustvujem događaju.

Dolazak u poznate prostorije su već dale nagovještaj da to neće biti obično veče – sjedi čovjek od nekih 130kg (slobodna, prijateljska procjena), u trenerci, patikama, majici i prsluku. Da li je trening, ili predavanje? Vrhunac nekonvencijalnog je bio tu. Gospodin Aleksandar Džikić, poznat pod nadimkom „Džile“. Oko 17h je krenula najava od strane profesora Nikole Vulića i… Počelo je!

Bilo je poput onih utakmica nakon kojih kažu da se sudija (u ovom slučaju – Nikola) uopšte nije vidio. Oni koji znaju našeg „sudiju“, znaju da je to nemoguće, jer njegov autoritet se mora vidjeti na terenu (ko ne vjeruje, neka proba u amfiteatru Ekonomskog fakulteta). Priča koja je trajala do 19:15 (malo više od dva sata) je bilo najbolje predavanje koje sam odslušao u svom životu.

Iako je tokom događaja igrao moj Partizan, ja nijesam znao kojim rezultatom se utakmica završila! Naravno da me je interesovalo, ali nijesam želio da propustim ni jedan jedini sekund onoga što je Džile pričao. Ne, ja tokom tih dva sata nijesam ni jednom pogledao u telefon!!! Da li je to danas uopšte moguće – dva sata ne pogledati telefon?! Razlog je jednostavan – bila su to najbolje utrošena dva sata u posljednjih ne znam ni sam koliko godina.

1509668_812750958778638_6994920775986174477_n

Posljednji put sam se slično osjećao nakon svirke Vlatka Stefanovskog u Skoplju, kojoj sam prisustvovao negdje 2001. godine. Ova dva događaja se ne mogu porediti ni u jednoj ravni – osim što sam u oba slučaja uživao u onome što su genijalci radili (svirali, pričali).

Džile je pričao o košarci, o tome kako organizovati svoj stručni štab, kako voditi grupu igrača, kako imati lidera u timu, šta raditi kada dobijete tim na pola sezone, kako se ponašati kada imate priliku da ga sami selektirate… Naoko, on je pričao o košarci, o onome što radi cijeli svoj život i što najbolje zna.

Ustvari, Džile je pričao o životu. Govorio je o univerzalnim vrijednostima, međuljudskim odnosima i vođenju – trafike, male firme, osrednjeg preduzeća, velike kompanije… Pa i porodice, na kraju. Dao je jasne smjernice kako da se ponašamo u raznim situacijama koje svi manje-više imamo na poslu i u odnosu sa kolegama. Naravno, govorio je sa pozicije „šefa parade“ (šefa, direktora, predsjednika, premijera), jer njegov genijalni um ne poznaje i ne priznaje osrednjost. Džile ne može da govori iz ugla posljednjeg igrača (najlošijeg radnika) – on govori sa vrha. Te večeri je besjedio o tome kako doći do vrha i što je najvažnije (najteže) – kako na vrhu ostati.

Plijenio je lakoćom kojom je govorio, znanjem engleskog jezika, odgovorima na pitanja prisutnih, kao i na pitanja koja su dolazila putem društvenih mreža. Nije bilo pitanja na koje nije znao odgovor, niti je postojala upadica koja bi mu poremetila koncetraciju. Nevjerovatna je stvar da sve što ga okružuje i sa čim dolazi u kontakt (film, muzika, knjiga…) koristi kao dodatni izvor znanja koje može primijeniti u onome što radi. U pitanju je čovjek koji ne čeka, već čovjek koji traži, pronalazi, uzima i primjenjuje. Svoje znanje ne čuva ljubomorno za sebe, već ga nesebično daje svojim saradnicima, očekujući od njih da ga ne posmatraju kao „Bogom datog“, već da i sami dovedu u pitanje ono što je rekao, kako bi zajedno došli do najboljeg rešenja. To je odlika samo onih ljudi koji su sigurni u sebe i u svoje znanje. Takve ćete teško sresti.

Ja sam te večeri izašao oduševljen čovjekom za koga sam mislio da je „samo“ košarkaški trener i Grobar. Ali ne – оn je potencijalna “opasnost“ za direktora Delte, Telekoma, P&G, Krafta, i bilo koje druge vrhunske kompanije!

11035462_813358495384551_6432481958400929958_n

Izašao sam oduševljen i istovremeno zabrinut, jer sam upravo saznao da ovaj čovjek može bez problema da radi moj posao, a da ja njegov neću moći nikada. On radi na sebi. On nije stao onog trenutka kada je osvojio prvi evropski trofej, ili prvu nacionalnu titulu. On je tada još više učio i sebe usavršavao. On je svoj posao uzdigao na nivo koji apsolutno prevazilazi okvire sporta. Sebe je doveo do nivoa Isaka Adižesa i ostalih gurua menadžmenta, jer on jednostavno ZNA kako se to radi.

Kada je prošla euforija i oduševljenje, došao je trenutak kada sam se zapitao – šta ja radim. Da li dovoljno ulažem u sebe i da li se dovoljno jako trudim. Sjetivši se onoga što sam slušao do prije sat vremena, znao sam da nikada neće biti dovoljno.

Za početak, potrudiću se da ubuduće ne gledam ko je najavljeni predavač, čime se bavi, koje su mu reference, već da jednostavno pitam – kada će biti novi događaj u organizaciji Digitalizuj.me pokreta, jer biti prisutan na ovakvom događaju, slušati ovakvog čovjeka je nešto što novac ne može da plati. A Digitalizuj.me je omogućio da u tome uživam besplatno. Neprocjenjivo.

P.S. Svaka čast za Nikšićku pivaru koja je prepoznala energiju koju Digitalizuj.me ekipa ulaže, kao i značaj promjena koje iniciraju u crnogorskom društvu. Njihova podrška ovom pokretu je pravi primjer uspješne saradnje vrhunske kompanije i posvećenih aktivista iz NVO sektora.

Ako niste imali priliku da prisustvujete ovom spektaklu, možete pogledati snimak sa događaja:

Autor: Aleksandar Bogavac

Gostujući bloger

Author: Gostujući bloger

Share This Post On

Vaše mišljenje: