Veza između nasilja i video igara nije baš najljepša tema za pisanje jer je to tema koja, nažalost, postaje aktuelna samo da bi se “opravdala” neka tragedija. Umjesto akcionih filmova i metal muzike, koji su nekada bili glavni “uzročnici” tragedije, sada su štafetu preuzele video igre.
Ideja da video igre izazivaju nasilje dospjela je u žižu javnosti u aprilu 1999. godine nakon masakra u srednjoj školi “Columbine”, u Koloradu, gdje je živote izgubilo 15 ljudi, uključujući i napadače. Najveći ovakav slučaj se, svakako, dogodio u Norveškoj 2011. godine – kada je Anders Breivik usmrtio 84 osobe, a posljednja velika tragedija koja se povezuje sa video igrama, jeste ona iz američkog gradića Newtowna, gdje je Adam Lanza ubio 26 ljudi od kojih su većina bili djeca.
Kako je došlo do toga da se video igre dovedu u vezu sa ovim tragedijama?
Svi ovi događaji su, naravno, bili tema broj jedan svih svjetskih medija. Utrkujući se za svoj dio publiciteta i profita od ovih tragedija, mediji su iznosili više podataka o samim ubicama nego o žrtvama (ili, na primjer, o tome kako se može na najbolji način pomoći žrtvama) stvarajući tako od zločina pravu medijsku šaradu. Među svim tim podacima, osim gomile mentalnih problema, mediji su pisali i kako su svi počinioci ovih djela igrali video igrice. Najčešće od njih su Doom, Call of Duty i Grand theft Auto.
To što su ovi ljudi igrali video igre, pokrenulo je lavinu komentara i debata o “štetnosti” video igara, međutim, da li su video igre zaista pravi uzroci nasilja?
Profesor sa univerziteta psihologije na Floridi, Christopher Ferguson, tvrdi da to nije slučaj. Ovaj poznati psiholog je bio vođa do sada najtemeljnijeg istraživanja na ovu temu, koje je objavljeno u novembru 2014. godine u Journal of Communications. Koristeći podatke ESRB (Entertainment Software Ratings Boarda) za period između 1996. i 2011. godine, profesor Ferguson je došao do podataka suprotnim onim koje su mediji objavljivali. Naime, u ovom periodu došlo je do nagle popularizacije video igara, ali, ujedno, i pada nasilja kod omladine. Ove dvije stvari su, po njegovom mišljenju, povezane jer, iako su mediji zadržali ili, čak, povećali nivo nasilja koji puštaju u javnost, sa introdukcijom video igara kao novim tipom medija koji je brzo postao jedan od vodećih izvora zabave kod omladine – nivo nasilja kod ove grupe ljudi je opao. Profesor Ferguson, takođe, u svom istraživanju kritikuje prethodna istraživanja na ovu temu, navodeći da su se u ovim istraživanjima koristili samo isječcima iz video igara (demoima), a ne cjelokupnom igrom koja bi im pružila potpuno iskustvo.
A šta je to, uopšte, nasilna igra?
Profesor Ferguson se u svom istraživanju dotakao i ove teme. Naime, većina ljudi će se složiti da je Grand Theft Auto nasilna igra (ali, svejedno, odlična), međutim, za neke ljude je čak i Pacman nasilan! Mnogi navode čak i Starcraft kao nasilnu, iako je ovo, ustvari, strateška igra.
Gdje se povlači linija između nasilnih i nenasilnih igara? Da li ona počinje sa M (mature) ocijenjenim igrama ili je prisutna i kod onih bez ove oznake (M igre – igre koje sadrže scene ubistva, neprikladni govor, elemente rasizma, seksualne scene)? Po mišljenju profesora Fergusona, igre se uopšte ne mogu dijeliti na nasilne i nenasilne jer ideja o tome šta se vodi kao nasilje, a šta ne vodi – zavisi od samih gejmera, a svaki gejmer, kao i svi ostali, ima drugačiju predstavu o tome šta je nasilje.
Nada nas gejmera je da će ovo istraživanje staviti tačku na raspravu o povezanosti nasilja i video igara, međutim, da li će se to stvarno i desiti – tek ostaje da se vidi…
Autor: Mihajlo Boljević
27.01.2015.
Mediji kao mediji, napisaće svašta samo da uvećaju tiraž. A kad je nešto trulo u sistemu potreban je žrtveni jarac.