Kako vjerovati kolaborativnoj potrošnji i ekonomiji povjerenja
Pred kraj ljeta smo kao porodica (tačnije, dvije petočlane porodice) krenuli na ludo i teško objašnjivo putovanje za Holandiju. Prešli smo 5.000 kilometara za osam dana. Kažem, teško je objašnjivo, jer smo krenuli na put vođeni samo emocijama da kao porodica otpratimo najstariju djecu na fakultet.
Odlazak avionom sa po jednim roditeljem je nekako bio previše jednostavan za nas (a osim toga, ni pare nam nisu bila jača strana). Vozili smo na smjenu, a spavali u privatnom smještaju, u pansionu u Alpima, u kućici na selu blizu Minhena, u napuštenoj fabričkoj sali blizu Ciriha, pa u kućici belgijske bake koja ima nervoznog komšiju. E sad, zamislite sebe koji krećete na put od 5.000 kilometara sa svoje troje djece plus još troje tuđe djece… i prepuštate se u ruke vlasnika privatnih kuća. I neko kreće sa vama i vjeruje vašem izboru. Dobro, nisam baš tako luda.
Privatni smještaj sam izabrala preko AirBnB. To je veb sajt na kojem se povezuju oni koji traže smještaj i one koji izdaju svoje privatne kuće, stanove, kućice na drvetu, svoju praznu fabričku halu, svoj dvorac, brod, iglo ili šator. Ne pretjerujem. Sve ovo ima u ponudi. Inače ga zovu
uslugom baziranoj na društvenim mrežama, zasnovan je na kolaborativnoj potrošnji i ekonomiji (virtuelnog) povjerenja. Sajt je osnovan 2007. godine, a do danas ima preko 200.000 ponuđenih privatnih smještaja u 30.285 gradova i 192 zemlje (za više podataka – guglajte). 🙂
Ne mogu da kažem da sam bezbrižno krenula na put, jer suštinski se prvi put stavljam u ruke svom vjerovanju u tehnologiju i sistem reputacije koja se gradi na društvenim mrežama. Hiljadu puta sam pregledala komentare o kućama i vlasnicima kuća koje smo rezervisali, guglovala vlasnike do iznemoglosti, i bila uvijek spremna da pobjegnem glavom bez obzira ako nešto nije u redu. Svakog od vlasnika kuća sam zvala telefonom najmanje po tri puta. Svaki od vlasnika je bio nevjerovatan – kao moj dobri drug iz škole koji mi, eto, daje kuću da tamo noćim sa svojom ogromnom porodicom, kao super hipi komšinica koja, ne znam kako, ima praznu fabričku halu u kojoj je do izražaja došla njena kreativnost, i kao moja belgijska baba u čijoj smo kući svi spavali, ona u svojoj sobi mi svako svoje…
Nemojte me pogrešno shvatiti – svaki put svi imamo svoj divni krevet, čistu posteljinu i peškire, zasebno kupatilo samo za nas i doručak – hotelski luksuz. I čim odspavamo svoju noć tamo idemo dalje. Sjutra upišem review za svakog vlasnika i svaki smještaj. I hvalim do iznemoglosti. Jer što je u svemu ovome najvažnije: ja sam došla na bazi pohvala ljudi, istina ljudi koje ne poznajem, i na bazi mojih pohvala, drugi ljudi će doći ponovo kod ovih koje sam hvalila. I što je još važno – oni su vjerovali meni, da ću biti dobra, da im neću zapaliti kuću, napraviti žurku, slomiti nešto… a vjerovali su mi na bazi mog Facebook profila. To je jedino što sam imala da ponudim. 🙂 A sad imam i svoj AirBnB profil, gdje su i oni mene hvalili. 🙂
Došli smo do toga da je današnji biznis, možda ne najuspješniji i najprofitabilniji, možda čak ni najperspektivniji, ali biznis koji je zasnovan na vjerovanju ljudima, i to ne ljudima koje poznajete, nego onima koje nikad neće ni sresti u životu, zasnovan na pohvalama običnih ljudi. Znate li koliko je drugih biznisa danas zasnovano na tome? I šta znači kad dobijete pohvale na nekoj od društvenih mreža? Zamislite svoj stan na primorju koji izdajete preko AirBnB za vrijeme jeseni, zime i proljeća, ili kuću na sjeveru Crne Gore, sa svim mogućim prednostima prirode, šetnje, organskog. I živite od toga. A najviše živite od toga da vas neko ko je boravio kod vas pohvalio. Zašto ne? To može da bude vaš biznis.
Na drugoj strani zamislite veb sajt (TaskRabbit) na kojem oglasite da vam treba pomoć da vam neko zakači slike na zid posle krečenja, na koji se javljaju ljudi, koji ne moraju biti majstori ali su dovoljno spretni da to mogu da odrade i nude vam svoje usluge, a vi gledate njihovu reputaciju, onlajn reputaciju i na osnovu toga ga unajmljujete. Kako ovakav sajt, koji radi na istom principu kao i AirBnB može da rijesi probleme koje svi imamo, a i probleme nezaposlenosti. Obični ljudi, običnim ljudima…
Nakon svega ovoga shvatila sam da stvarno vjerujem u moć pojedinaca i međusobnih pohvala, da vjerujem u pozitivnost kod ljudi. Zovite me naivnom, sklonom riziku… Ja vjerujem u ljude i mogućnosti koje jedni drugima pružamo. Vjerujem u sistem reputacije, jer kako se inače zove kad tražite majstora a preporuči ga komšinica…i mislim da sistem virtuelne reputacije nije ništa gori od sistema direktnog preporučivanja. I gdje bolje funkcioniše reputacija nego kod nas? Što mislite da li bi kod nas mogao da zaživi Taskrabbit? (guglujte da ne objašnjavam što je)…
Inspirisano tekstom: http://www.draganvaragic.com/blog/social-media-capital-2-0-reputation-capital-nove-mogucnosti-za-poslove/
