Kosta Pavlović i Slavko Kovačević počeli su da rade zajedno kao istraživači na Univerzitetu Crne Gore. Danas su sa DeepMarkom u San Francisku, gdje učestvuju u jesenjoj generaciji Y Combinatora. DeepMark razvija tehnologiju koja omogućava da provjerimo ko nam se obraća kad čujemo AI glas. Sa Kostom i Slavkom pričamo o tome kako je sve počelo u Podgorici, koliko se proizvod od tada mijenjao i kako im danas izgleda jedan običan dan u San Francisku.
- Vratimo se u Podgoricu, prije nego što je postojao DeepMark. Kako ste vas dvojica počeli da radite zajedno i čega se najviše sjećate iz tih prvih dana?
Upoznao nas je naš zajednički mentor, profesor Igor Đurović. Ja sam tada već neko vrijeme bio razapet između fakulteta i industrije. Malo sam zapostavio akademsku karijeru, iako je nauka bila ono u čemu sam najviše uživao, i osjećao sam da je krajnje vrijeme da ozbiljnije pristupim doktorskim studijama.
Želio sam da mi mentor bude najbolji naučnik u Crnoj Gori, a to je po mom mišljenju profesor Đurović. Predložio mi je nekoliko tema za istraživanje, a jedna od njih podrazumijevala je saradnju s njegovim tadašnjim magistrandom Slavkom na razvoju modela za automatsku transkripciju govora za naše jezike.
Iako su mi neke druge teme u tom trenutku bile privlačnije, prevagnula je želja za radom u timu. Samostalno bavljenje naukom zna da bude prilično usamljeno i mučno. Želio sam nekoga s kim mogu da razmjenjujem ideje, tražim rješenja, ali i da podijelim muku kad nešto neće da proradi. Tako da sam, uz temu za doktorat, birao i društvo za nauku.
A kad se sjetim tih prvih dana, prvo mi na pamet padne Slavkova frizura. Ona bi zaslužila zasebno pitanje u ovom intervjuu.
2. Kad vam je prvi put palo na pamet da od istraživanja kojim se bavite može da nastane firma? Je li jedan od vas morao da ubjeđuje drugog?
Nakon što smo objavili prvi naučni rad, uslijedilo je zatišje od nekih godinu dana. Radili smo na drugim projektima, a temom vodenih žigova bavili smo se pomalo, uz sve ostalo. U tom periodu, negdje oko 2023. godine, desila se i velika ekspanzija generativnih modela, ChatGPT, Midjourney i svi ostali.
Naš rad je počeo da dobija citate, ali u početku nismo mnogo obraćali pažnju na to ko nas citira. Tek sam poslije nekoliko mjeseci pogledao i prilično se iznenadio kad sam vidio da su to bili istraživači Microsofta, Mete, Sonyja i Adobea. Svi su navodili votermarking kao tehnologiju za zaštitu deepfake sadržaja, a svoja rješenja upoređivali su s našim ili ih nadograđivali na naš rad. Tada smo shvatili da ono čime se bavimo može da ima veliki praktični značaj.
Negdje u isto vrijeme pojavio se poziv Fonda za inovacije za podršku ranoj fazi razvoja startapova. Slavko je prvi rekao da treba da se prijavimo. On u našem timu ima taj preduzetnički duh i elan. Ja sam više akademski tip. Moj odgovor je bio: „Može, ako ćeš ti da budeš direktor.“
3. Kome ste u Crnoj Gori prvom pokazali šta pravite? Šta ste mu pokazali i kakva je bila reakcija?
Najprije smo društvu i porodicama počeli da pričamo o tome šta nam je ideja i šta pokušavamo da napravimo. Svi su odobravajuće klimali glavom i govorili: „Bravo, bravo!“ Imali smo osjećaj da nas ne razumiju baš u potpunosti, ali da vjeruju u nas.
Prvo zvanično predstavljanje i demonstraciju imali smo u NEST-u, pred žirijem Fonda za inovacije, u sastavu: Gordon McConnell, Maria-Carolina Romero i Dane Atanasković. Tu je već bilo malo manje klimanja glavom, a mnogo više pitanja. Gordon nas je dobro izrešetao, a mi smo izašli uvjereni da smo bili očajni. Na putu od NEST-a do kuće komentarisali kako upropastismo šansu da se obogatimo. Mislili smo da će nas neko preteći dok mi budemo čekali naredni rok za prijave.

4. Koliko ste verzija i prilagođavanja prošli od te prve ideje do proizvoda koji danas pokazujete u San Francisku? Koja je promjena bila najveća i šta vas je navelo da je napravite?
Jedna od važnijih promjena bila je odluka kome zapravo pravimo proizvod. U početku smo bili usmjereni na zaštitu autorskih prava u muzici. Zamišljali smo da naši klijenti budu platforme poput Spotifyja i velike muzičke kuće poput Universal Music Groupa i Sony Musica. Međutim, teško smo dolazili i do naših muzičara, a ni oni do kojih smo uspjeli da dođemo nijesu pokazali naročito interesovanje.
Dok smo prolazili kroz program Fonda za inovacije, čuli smo za evropski Akt o vještačkoj inteligenciji, koji je tada bio u pripremi, i zahtjeve za označavanje sadržaja nastalog pomoću AI-ja. Prepoznali smo da vodeni žigovi mogu da imaju važnu ulogu u tome i da postoji prostor da našu tehnologiju primijenimo na taj problem.
Tada smo odlučili da promijenimo poslovni pravac, odnosno da napravimo ono što se u startap svijetu zove „pivot“. Proizvod smo počeli da prilagođavamo kompanijama koje generišu sadržaj pomoću vještačke inteligencije, s fokusom na glas, odnosno voice AI. Računali smo da će ljudi iz naše struke imati više razumijevanja za ono što radimo i biti spremniji da usvoje našu tehnologiju. A imali smo i, kako smo tada mislili, “keca u rukavu” u vidu nadolazećih propisa zbog kojih bi im rješenja kao naše postala neophodna.
Bilo je i trenutaka kada smo se pitali jesmo li donijeli pravu odluku. Ipak, ostali smo na tom kursu do danas, uz mnogo promjena u tome kako dolazimo do cilja.
5. Koja vam je podrška najviše značila dok je DeepMark još bio na početku u Crnoj Gori? Sjećate li se nekoga ko vam je otvorio vrata baš kad vam je to trebalo?
Bilo je dosta ljudi i institucija čija nam je podrška značila. Tu su svakako Fond za inovacije, Katapult akcelerator i ekipa okupljena oko njega. Mnogo nam je pomogao i rektor Vladimir Božović, koji nas je smjestio u jednu kancelariju u Naučno-tehnološkom parku. Tada smo prvi put počeli da se osjećamo kao kompanija. Do tada smo više bili družina koja zajedno nešto pravi. Ta kancelarija nam je dala osjećaj da sve dobija ozbiljniji oblik.
A kad pomenete nekoga ko nam je otvorio vrata baš kada je trebalo, prvo pomislim na Dana Atanaskovića. Njegova pomoć bila je presudna u jednom od najtežih trenutaka za DeepMark.
Jedan investitor na kojeg smo računali nas je iznevjerio i ostali smo na vjetrometini, praktično pred gašenjem kompanije. Dane nas je tada povezao s fondom Lighthouse Ventures, našim današnjim investitorom. Zahvaljujući tom kontaktu i investiciji koja je uslijedila, uspjeli smo da spasimo kompaniju i nastavimo da radimo.
6.A šta je vama tada falilo? Kad biste danas mogli da obezbijedite jednu stvar timu koji tek pokreće startap u Crnoj Gori, šta bi to bilo i zašto baš to?
Mislim da bi nam na početku mnogo značilo da smo lakše dolazili do potencijalnih korisnika. Do ljudi koji imaju problem koji mi rješavamo i koji su spremni da isprobaju ono što pravimo i iskreno nam kažu šta je dobro, a šta loše.
Kad bismo danas mogli jednu stvar da obezbijedimo timu koji tek počinje, to bi bile upravo te prve veze s tržištem. Da imaju kome da pokažu proizvod i od koga da dobiju konkretne povratne informacije.
Takvi razgovori mogu da uštede mjesece rada, pomognu da se ranije shvati kome je proizvod potreban, šta treba unaprijediti i u kom pravcu nastaviti.
7. Ajde da premotamo do mejla iz Y Combinatora. Gdje ste bili kad je stigao, ko ga je prvi otvorio i koga ste prvo zvali?
Mejl je stigao kasno uveče, dok smo obojica bili kod kuće sa porodicama. Rok do kojeg su nam rekli da ćemo dobiti odgovor o tome jesmo li primljeni već je bio istekao, pa smo mislili da nijesmo prošli. Već smo počeli da planiramo dalje korake za kompaniju, tako da nas je vijest prilično iznenadila i zatekla pomalo nespremne.
Šanse da se upadne u YC su oko 1%, pa do tada nijesmo ni vodili ozbiljne razgovore sa suprugama o tome šta bi značio odlazak u San Francisko na tri mjeseca. Ta mogućnost je odjednom postala stvarna i zato smo prvo razgovarali upravo sa suprugama. Pred nama je bilo tromjesečno odvajanje od porodica, što nam uopšte nije lako palo. Ne mogu da kažem da nas je obuzela neka euforija. Osjećanja su bila podijeljena. Bili smo svjesni koliko je to velika prilika za nas i kompaniju, a istovremeno smo razmišljali o svemu što taj odlazak znači za naše porodice.
8. Kako vam je izgledala prva sedmica u San Francisku? Šta vas je iznenadilo, a šta ste već poslije par dana shvatili da ćete morati da radite drugačije?
Prvu sedmicu najkraće bih opisao ovako: stotine poslatih mejlova i nula odgovora. A mi smo očekivali da će se klijenti otimati za nas čim sletimo na aerodrom.
Ljudi su ovdje izuzetno zauzeti. Svako razvija svoj proizvod, traži svoje klijente i ima vrlo malo vremena da sasluša još jednu ideju. Startapova ima na stotine i svi pokušavaju da privuku pažnju. To što si u San Francisku i dio si YC-a ne znači da će neko automatski otvoriti tvoj mejl, a kamoli odvojiti pola sata za razgovor.
To nam je još više pokazalo koliko je veliki put koji smo prešli iz Crne Gore. Kad izbliza vidiš toliku konkurenciju i koliko je teško doći do prilike čak i ovdje, ono što smo uspjeli da uradimo iz Podgorice djeluje nam kao čudo.
Shvatili smo da moramo mnogo jasnije i konkretnije da objasnimo zašto bi neko odvojio vrijeme za nas. Da bolje biramo kome se obraćamo, razumijemo koji problem ta osoba ima i u nekoliko rečenica pokažemo kako možemo da pomognemo. Mi smo godinama u ovoj temi i nama je njena važnost očigledna. Potencijalnom korisniku to moramo tek da pokažemo.
Shvatili smo i koliko je važno da gradimo odnose s ljudima. Idemo na događaje, upoznajemo se, slušamo na čemu drugi rade, bez očekivanja da iz svakog susreta odmah proizađe neka korist. Važno je da stvarno upoznamo te ljude, pronađemo zajednička interesovanja i izgradimo povjerenje.

9.Provedite nas kroz jučerašnji dan. S kim ste pričali, na čemu ste radili i šta vam je na kraju dana ostalo nedovršeno?
Slavko je bio na VapiConu, konferenciji koja okuplja ljude i kompanije koje razvijaju glasovne tehnologije zasnovane na vještačkoj inteligenciji.
Ja sam bio u kancelarijama OpenAI-ja, na događaju Build Day i upoznavanju s njihovim timom. OpenAI je veoma uključen u YC zajednicu i pruža ogromnu podršku timovima koji prolaze kroz program.
Kasnije smo se našli u Y Combinatoru, na zajedničkim konsultacijama s drugim osnivačima iz naše grupe i partnerima Maksom i Davidom. Počeli smo pripreme za predstojeće prikupljanje kapitala i razgovore s investitorima.
Uz sve te susrete i razgovore, nijesmo stigli mnogo da radimo na samom proizvodu. Tako da je dan bio pun, ali se spisak zadataka za razvoj proizvoda nije mnogo skratio.
10. Je li vam se tamo desio neki razgovor poslije kojeg ste jedan drugom rekli „Okej, sjutra mijenjamo plan“? Šta vam je ta osoba rekla?
Takav trenutak imali smo na susretu cijele naše YC generacije s Polom Grejemom, osnivačem Y Combinatora. Govorio nam je o tome kako se gradi kompanija koja s vremenom postaje sve snažnija i korisnija svojim korisnicima.
Nas je posebno podstakla poruka da treba biti velikodušan. Stvarati više vrijednosti nego što naplaćuješ i olakšati drugima da koriste tvoju tehnologiju i na njoj grade nešto svoje. I da treba igrati na duge staze, a ne mjeriti odluke kratkoročnom zaradom.
Bukvalno sjutradan smo sjeli i odlučili da promijenimo strategiju i pokušamo da stvorimo mrežni efekat. To znači da svaki novi učesnik povećava korist i za ostale. U našem slučaju, želimo da što više kompanija koristi isti način označavanja i provjere porijekla AI glasa. Tako bi se sve više sadržaja moglo provjeravati na isti način, a sistem bi postajao korisniji svima koji ga koriste.
Zato nam je prioritet da ljudima olakšamo da usvoje našu tehnologiju, da im ona riješi stvaran problem i da izgradimo povjerenje. Finansijsku nagradu ostavljamo za malo kasnije.
11. Šta biste iz Y Combinatora najradije prenijeli u Podgoricu da sjutra koristi i drugim timovima koji ovdje tek počinju?
Najradije bismo prenijeli tu kulturu međusobne pomoći. Da ljudi otvoreno dijele iskustva, pričaju i o svojim greškama, povezuju te s nekim ko ti može pomoći, bez očekivanja da im odmah uzvratiš uslugu. Ovdje postoji razumijevanje da svi imaju koristi od toga da zajednica bude jača.
Uz to bismo prenijeli i preduzetnički pristup koji ovdje zovu „builder mindset“. Naviku da se ideje brzo pretvaraju u nešto što se može isprobati. Sastoji se u tome da napraviš prvu verziju, pokažeš je ljudima, saslušaš šta im treba i popraviš ono što ne radi. Treba da bude sasvim normalno pokazati i nešto što još nije savršeno, tražiti pomoć i učiti dok radiš.
12. Kad se ponovo čujemo u decembru, za koju biste stvar voljeli da nam kažete „E, ovo smo uspjeli da uradimo“?
Voljeli bismo da u decembru možemo da kažemo da više kompanija koristi DeepMark. To bi nam bila najbolja potvrda da idemo u dobrom pravcu.
Nadamo se i da ćemo uspješno završiti prikupljanje investicija i obezbijediti sredstva za narednu fazu razvoja.
Sveukupno, da iz ovog perioda izađemo s boljim proizvodom, novim korisnicima i jasnom slikom narednih koraka.
