Politika u 140 karaktera: Društvene mreže kao novi instrument političkog marketinga

Posted By Maša Đikanović on Feb 3, 2012 | 1 comment

Nekada davno, kažu legende, da biste iskazali podršku svom političkom favoritu, bilo je potrebno izuti papuče, obuti cipele, obući najbolju haljinu ili odijelo, svezati kravatu (ili svezati nekome kravatu, ako ste pripadnica spretnijeg pola) i otići na mjesto okupljanja naoružani entuzijazmom, žalbama, hemijskom olovkom i eventualnim dobrovoljnim prilogom. 😀

Danas je moguće otvoriti browser po izboru (dok god to nije Internet Explorer – molim vas, samo ne IE), ulogovati se na Twitter ili Facebook, potražiti stranicu političara u pitanju i kliknuti “Follow” ili “Like”. Negdje između moje generacije i generacije mojih roditelja (ili kako jedan od tih roditelja zna da kaže, između izumiranja dinosaurusa i prvog Blackberry telefona), dinamika političkog marketinga i odlučivanja se potpuno promijenila kako bi uključila sve uticajnije – a i brojnije – glasove sa društvenih mreža.

A i dalje se mijenja: prije tačno 13 dana, Facebook i Twitter igrali su presudnu, a po mnogima, i premijernu, ulogu na američkoj političkoj sceni. Naime, 20. januara je odloženo usvajanje nacrta zakonā pod nazivom SOPA i PIPA, kojima bi se zaštitila autorska prava i regulisala piraterija, odnosno koji bi američkim vlastima i preduzećima omogućili da se „obračunaju“ sa stranim stranicama koje ne spadaju pod nadležnost američkih sudova.

Drugim riječima, po eventualnom usvajanju ova dva akta, mogli bismo da se oprostimo od gledanja Očajnih domaćica ili Top Geara na Megauploadu (koji je u međuvremenu zatvoren od strane FBI zbog navodnog kršenja autorskih prava i brojnih drugih krivičnih prekšaja) ili bilo gdje na televizoru zvanom internet. 🙂 Takođe bismo mogli da zaboravimo na omiljenog druga iz klupe, neizostavnu Wikipediju, koja je u znak protesta (kojem su se priključili i tehnološki giganti Google, Mozilla, Reddit) bila zamračena čitavih 24h, izazivajući neviđenu paniku među svima sa indexom ili đačkom knjižicom.

Nesumnjivo, uticaj na neočekivanu konačnu odluku Kongresa je imao i pokret kojim je grupa Anonymous srušila neke od ključnih sajtova američke Vlade, uključujući sajt Vladinog biroa za patente (U.S. Copyright office), MPAA (Motion Picture Association of America), RIAA (Recording Industry Association of America), kao i stranice izdavačkih kuća Universal Music i Warner Music Group.

Međutim, tradicionalni mediji, uključujući ugledni Washington Post, zasluge za ovaj razvoj događaja otvoreno pripisuju društvenim mrežama i nevjerovatnoj mobilizaciji koja se za kratko vrijeme dogodila širom sjevernoameričkog kontineta, a odjeknula i svim stranama zemaljske kugle. Nijedna kampanja do sada, navodi se u članku Posta, nije uspjela da za samo 48 sati zaustavi predlog nekog zakona, i to uprkos zalaganju nevjerovatno jakog i dobro finansiranog vašingtonskog lobija. Po navodima Posta, talas protesta je ispratilo nekih 200,000 ljudi putem telefonskih poziva, 2.4 miliona putem Twittera i nevjerovatnih 7 miliona preko online peticija. Nekih 1,000 ljudi su proteste podržali i lično, pojavljujući se na skupovima.

Iako po mnogo čemu karakterističan, ovo nije prvi put da društvene mreže igraju presudnu ulogu u političkoj areni. Kako navodi Foreign Affairs u članku od januara/februara 2011. godine, na isti datum (20. januar) 11 godina ranije, filipinski predsjednik Joseph Estrada je konačno svrgnut s vlasti nakon masovnih protesta koji su u rekordnom roku organizovani slanjem lančanih sms poruka. Međutim, pojava Facebooka, a kasnije i Twittera, pored opcije da postanete virtuelni (ne)prijatelji sa političarima, otvara nove mogućnosti i postaje gotovo neizostavni dio priče o Arapskom proljeću, ali i predsjedničkih izbora u Sjedinjenim američkim državama kao i revizije islandskog ustava.

Tako se pobjeda Obame na izborima 2008. godine uveliko pripisuje prisustvu njegovog marktinškog tabora na društvenim mrežama. Prije neku noć (30. januara) je sa njim upriličen prvi Google+ Hangout, tokom koga je ovaj aktuelni američki predsjednik odgovarao na neka od preko 225,000 pitanja građana prethodno uploadovanih na Youtube. Gafovi sa republikanskih debata u ovoj godini momentalno se analiziraju na Twitteru i odmah postaju trending topics. Više nije dovoljno imati sajt u okviru kampanje i redovno ga ažurirati, očekuje se stalan tok informacija i česta interakcija sa korisnicima. Društveni mediji postaju instrumenti koordinacije za gotovo sve svjetske političke pokrete, i kao rezultat, većina autoritarnih režima – a od nedavno, i demokratskih, prepoznaje njihovu moć, ali i počinje da ih ograničava odnosno cenzuriše (rezultat: SOPA, PIPA i ACTA).

Ostaje da se zapitamo koja je budućnost društvenih medija u politici? Da li će se, istovremeno sa novim mogućnostima, razviti i talas cenzure čije smo početke imali prilike da vidimo? Ili će pak sve veće javno mnjenje nadjačati pokušaje kontrole, i umanjiti značaj tradicionalnog lobiranja? I možda ono najbitnije, gdje je i šta radi Jon Stewart, velikan političke satire, i da li možda prima pripravnike za praćenje predstojećih američkih izbora?