Kako uhvatiti online pirate, a ne potopiti sve plivače u moru interneta – WIPO, DMCA, ACTA i ostali “čuvari” mora

Posted By Natasa Djukanovic on Feb 28, 2012 | 1 comment

Borba protiv piraterije, i bilo kojeg drugog online otimanja, krađe i nedozvoljenog kopiranja sadržaja, počela je još davne 1996. godine. Tada su neke kompanije, kao najveći vlasnici autorskih prava, pokrenule prilagođavanje standardnih zakona o intelektualnoj svojini mogućnostima interneta. Međutim pitanja postojanja međudržavnih granica, koje internet ne predviđa, kao i pojava sajtova čiji sadržaj kreiraju zajednice, nikad nisu do kraja riješena.

Poslednji u nizu pokušaja da se ovi problemi primjene zakona riješe (uključujući SOPA, PIPA i gore navedeni ACTA) potresli su cijeli svijet, jer ozbiljno zadiru u privatnost i slobodu pojedinaca. A zbog čega se “digla tolika prašina”, objašnjava grafikon na kome su prikazane zemlje potpisnice ACTA, u kojima će carinici (po sadašnjim navodima tog sporazuma) moći da pretresaju vaš iPod i laptop, i da iste oduzimaju zbog onog davno zaboravljenog hita Britney Spears koji ste preuzeli sa eDonkeya, i time ugrozili njena autorska prava. Kao da nije dovoljna kazna što su vas javno “uhvatili” sa “najvećim” hitom 1999. godine (kada su neki od nas počinjali prvi posao). 🙂

Ideja suzbijanja piraterije započinje 1998. godine, kada se u američkom senatu usvaja zakon o zaštiti intelektualne svojine čijim se dijelom pod nazivom DMCA (Digital Millennium Copyright Act) implementiraju dva sporazuma koji je WIPO (World Intellectual Property Organization odnosno Svjetska organizacija za zaštitu intelektualne svojine) usvojio 1996.godine. Ovaj zakon stavlja pod krivičnu odgovornost neovlašćenu proizvodnju i širenje tehnologije, uređaja ili usluga koji su zaštićeni zakonom o intelektualnoj svojini. Godine 2001. sličan zakon uvodi i Evropska Unija, pod nazivom EUCD (European Union Copyright Directive).

Narodski rečeno, ako ste na svoj sajt slučajno postavili piratsku verziju neke pjesme, ili “ukrali” tekst koji je pod nečijim autorskim pravom (čitaj: iskopirali koristeći Ctrl + C), dobićete upozorenje da taj sadržaj sklonite ili će ga “oni” sami skloniti. Zamislite samo YouTube ili bilo koji veb sajt čijim sadržajem upravlja zajednica (community). Kad uploadujete video, kliknete na “I agree”. Tako se YouTube štiti od zakonske odgovornosti ako neko prijavi da taj sadržaj ugrožava njegova autorska prava (npr. video zapisi poslednjeg koncerta Amy Winehouse – laka joj crna zemlja) i to se zove sigurna luka (safe harbor) za YouTube. Međutim, ovo vlasnicima autorskih prava nije dovoljno, jer onaj ko je postavio ukradeni sadržaj nije kažnjen (čitaj: svi oni koji uploadovali video sa gore-pomenutog koncerta).

Još jedna “rupa” (po mišljenju ugroženih – vlasnika autorskih prava) u tom zakonu je vezana za veb sajtove koji sadrže linkove prema ukradenom materijalu, jer po njemu nije bilo moguće suditi sajtovima koji sadrže linkove. Postoje, međutim, neke (Bogu hvala, rijetke) odluke suda koje su vlasnike sajtova koji sadrže samo linkove kažnjavali krivično i zatvorom. Svi smo čuli za slučajeve MegaUpload i The Pirate Bay.

Dakle, ACTA (Anti-Counterfeiting Trade Agreement) je započeta kao ideja “krpljenja rupa” prethodnih zakona, što je samo po sebi OK. Problem sa ACTA je kontroverzan način sastavljanja ovog sporazuma, odnosno totalne tajnosti i nedovoljne definisanosti određenih izraza. Pregovori su počeli još 2006. godine, prvi sastanak je (u tajnosti) održan 2008. godine, a prvi materijal sa sastanka je procurio već u maju iste godine (preko koga bez preko Wikileaksa). Iako tek samo zapisnik, i tada je naišao na žestoku osudu javnosti, prvenstveno zbog tajnosti. Konačni tekst nacrta sporazuma je objavljen 15. novembra 2010. godine. Niko od nas ne voli da mu neko tajno radi o glavi, i svaki put kad bi ACTA ispravila predlog sporazuma, taj dokument bi procurio u javnost (a to je bilo maltene nakon svakog sastanka) i onda bi stotine pravnika, profesora, akademika i javnih interesnih zajednica pisalo peticije i protestovalo zbog tajnosti sastavljanja teksta (ali i sadržaja). Iako Evropska Unija poriče tu tajnost, dugo vremena nisu objavljeni stavovi pojedinačnih zemalja. Pitam se zašto? 😉 Bojali su se nekih protesta?

Osim tajnosti, detalji zbog kojih je ACTA najviše kritikovana su:

• Odredjena formulacija (odnosno nedovoljno definisana formulacija) sporazuma precizira da će internet provajderi morati da nadgledaju vaše podatke, jer je to jedini način da se oslobode odgovornosti ako ste vi “skidali” piratski sadržaj. Ovo je donekle ispravljeno u novoj verziji teksta. ACTA se zbog ove klauzule povezuje sa Orvelovim romanom 1984 i daje sebi slobodu koja je i našim Zakonom o krivičnom postupku (a naravno, i u svim ostalim zemljama potpisnicama ACTA) ograničena – da niko ne može bez sudskog naloga da prisluškuje vaše razgovore preko telefona, interneta ili bilo koju vašu komunikaciju, odnosno mora da postoji pretpostavka nevinosti (in dubio pro reo).
• Takođe, svi mi koji smo veliki pobornici besplatnog softvera i opensourca smo ugroženi, jer se sloboda koja je potrebna da bi se uopšte proizveo besplatni softver vidi kao opasna i prijeteća, iako je u suštini mnogo kreativnija, inovativnija i uzbudljivija od ovih ne-slobodnih softvera. 🙂
• Ako koristite besplatni operativni sistem kao što je Ubuntu, nećete moći da slušate muziku koja ima zaštićena autorska prava;
• Kad putujete, carinik se može pozvati na Border measures i prekontrolisati vaš iPod, telefon, računar itd. kako bi provjerio postoji li na uređaju neki sadržaj koji ugrožava nečija autorska prava. Ukoliko procijeni da postoji, može da vam naplati kaznu, čak i da vam oduzme taj uređaj. Možete li da se zakunete da nemate neku pjesmu skinutu prije deset godina sa LimeWire, eMule, ili bilo čega što koristi torent? Ova pretraga se u žargonu zove “iPod searching customs”.

Protesti i kritike jesu doprinijeli nekim promjenama u tekstu ACTA sporazuma, i svakako je puno stvari ublaženo. Jasno je da će se zakon o zaštiti autorskih prava morati unaprijediti i uskladiti sa promjenama na tržištu, a posebno na internetu. Problem je u svemu tome zaštititi prava običnih ljudi. Zato je važno da javno mnjenje da puni doprinos zaštiti ljudskih prava, i da utiče na izmjenu i prilagođavanje teksta ovog sporazuma.

PS: ACTA se ne odnosi samo na online pirateriju, već i na farmaceutsku industriju, što posebno dotiče siromašnije zemlje i ljude koji ne mogu sebi da priušte autorskim pravima zaštićene ljekove za SIDU i slične bolesti, nego koriste tzv. generičke ljekove sa istim dejstvom i mnogo nižom cijenom (to je ono kad u apoteci tražite zamjenu za lijek). ACTA sporazumom bi ovi ljekovi bili zabranjeni (i uništeni). Zbog ovoga je Kader Arif, glavni istraživač i izvještač pri Evropskom parlamentu kao i član Parlamenta i francuski političar, podnio ostavku.

Photo credits:

http://www.urbanartcore.eu/
http://www.washingtonpost.com/