Ovaj tekst, a i radionica koja je održana 26. avgusta mi dođe kao neka vrsta ispovjesti: ja kompulsivno provjeravam telefon. Što ga više koristim više me zove. Zabrinuta sam za ljude a posebno za djecu oko sebe zbog toga koliko vremena provode sa ekranom.
Druga ispovjest je da sam počela da istražujem to što me toliko tjera da moj nedeljni izvještaj o korišćenju telefona skrivam i od same sebe.
Sve počinje od biznis modela nekoliko najuticajnijih i najbogatijih kompanija na svijetu.
Od čega žive Facebook, Google, YouTube, Apple, Fortnite?
Kompanije kao što su Facebook (uključujući i Instagram i Whatsapp), Apple, Google (uključujući i YouTube), Snapchat, Rovio, ili Epic (Fortnight) zarađuju od toga koliko ljudi koristi njihove proizvode. Kad kažem koliko mislim na koliko ljudi i koliko vremena. Ove kompanije žele naše oči (i ruke) na njihovim proizvodima. Često se u naučnoj javnosti nazivaju majstorima manipulacije, jer zbog velikog broja korisnika mogu da testiraju ponašanje korisnika, i u prilici su da naprave svoje servise tako dobrim da ljudi ne mogu da prestanu da ih koriste. Sve počinje biznis modelom i načinom kako zarađuju.
Najveći dio prihoda Facebooka i Google je od reklamiranja. Reklama se naplaćuje po kliku ili po impresiji. Većina društvenih mreža su takođe besplatne i zarađuju od reklamiranja.
Epic games koja je vlasnik Fortnitea je kao igra besplatna, kao i mnoge druge video igre, zarađuje na tome da nudi svojim igračima opciju da plaćaju mjesečnu pretplatu ili da kupe digitalnu valutu V-Bucks kojom plaćaju određene dodatke kroz igru kroz niz mikrotransakcija.
Poenta je da što više mi koristimo proizvode ovih kompanija, što više vremena provedemo skrolujući i klikćući i pregledajući, oni više zarađuju, bez obzira da li ih plaćamo ili ne. Zato se kaže da je na prodaju naša pažnja i svi ovi servisi se bore za našu pažnju.
Ove kompanije zapošljavaju timove psihologa, neurologa, inžinjera i bihejvioralnih eksperata kojima je jedini posao da pronađu način da aplikacija koju nam nude bude što privlačnija i da korisnici provode što više vremena koristeći ih. Oni mijenjaju naše navike i to ne rade slučajno, nego s namjerom. Oni zarađuju na našoj potrebi i navici da ih koristimo. Slično kao što duvanska industrija želi da što više ljudi puši tako i tehnička industrija želi da mi više koristimo njihove proizvode.
Zašto pametni telefoni i tehnologije uopšte imaju takav uticaj na nas?
Ponekad osjećamo za svoj telefon ono što Golum osjeća za svoj prsten u trilogiji Gospodar Prstenova. Psiholozi su ovu pojavu nazvali “nomofobija” (no-mobile) – strah od gubitka telefona.
U posljednje vrijeme sve je veći broj psihologa koji vide pretjeranu upotrebu mobilnih telefona kao zavisnost sličnu kockanju. Oni ukazuju i na to da se prilikom korišćenja telefona, društvenih mreža, igranja online igara ili beskrajnog skrolovanja instagrama i upadanja u tzv crnu rupu YouTubea ljudi ponašaju slično kao kod korišćenja droga. To je zato što teži slučajevi zavisnosti od telefona uključuju simptome nesanice, slabijeg fokusiranja i apatiju, a kad nemaju pristup mobilnom telefonu oni pokazuju simptome koji se obično vide kod odvikavanja od droga kao što su depresija i bijes.
Ali možda prvo da vidimo kako nam se navike kao korišćenje telefona nameću čak i mimo naše volje.
Šta je navika, kako se stiče i od čega se sastoji?
Navika je rutinsko ponašanje koje se ponavlja redovno i obično se dešava podsvjesno. Sa stanovišta psihologije, navika je manje-više tačno određeni način razmišljanja, ponašanja, potrebe ili osjećanja koje se stiče prethodnim ponavljanjem ili mentalnim iskustvom. Navika kao ponašanje se često dešava neprimjetno jer obično ne razmišljamo o tome što radimo. Po istraživanjima (2002, Wood) 43% dnevnog ponašanja su navike. Kao što znamo stare navike se teško gube ali se nove navike isto tako teško stiču. Ovo se dešava zato što se radnje koje ponavljamo urezuju u nervni sistem. Većina automatskih ponašanja imaju iste osobine: efikasnost, nesvjesnost, nedostatak kontrole, nenamjerne su.
Navika inicijalno može biti pokrenuta sa ciljem, ali cilj vremenom gubi smisao. Povremene i nesigurne nagrade su posebno efektivne u podsticanju navika.
Formiranje navika se sastoji iz tri komponente: okidač, ponavljanje i nagrada.
Okidač može biti prethodna akcija, vrijeme u toku dana, lokacija, ili bilo šta što se nalazi u okolini, a za šta je navika vezana. Čak i dosada.
Na primjeru navika pranja zuba, u početku je bio da su nas roditelji opominjali, ponavljala se ista radnja svakog jutra i svake večeri, onda je pranje zuba prešlo u naviku, pa je okidač to što ustanemo ujutro, ili spremamo se za krevet uveče. Kad operemo zube imamo osjećaj kako su zubi čisti i da imamo svjež dah, što je kao nagrada.
Kad želite da steknete novu naviku vodite računa o ovome: kreirajte sebi okidač i nagradu. Ako recimo želite da počnete da trčite planirajte da to radite uvijek u isto vrijeme u toku dana, da bi dnevna rutina bila okidač, obucite se što prije da ne biste izgubili zalet, pođite na trčanje i odredite sebi nešto što je nagrada kad završite. Može da bude kolač recimo. Ovo je važno jer cilj, nagrada na kraju i nije toliko važan. Jer kad se navika stekne cilj gubi smisao. Kasnije će sami osjećaj nagrade biti to što ste ispoštovali naviku.
Šta je okidač u tehnologiji?
U korišćenju mobilnih telefona šta je okidač? Notifikacije na telefonu, zvuk, vibracija, zasvijetli ekran? Već sam rekla da u jednom trenutku kad steknemo naviku više i nema potrebe za okidačem. Nekad je okidač i pritisak od društva ili potreba da budemo dio zajednice.
Šta je nagrada u smislu tehnologije?
Svi mi volimo da nas neko pohvali. Još više volimo nagrade bilo da je ta nagrada lijepa riječ ili virtuelna ili u stvarnom životu, opipljiva nagrada. To je u svijetu tehnologije lajk, upvote, dragulji ili zlatni novčići. Ipak ako bismo dobijali nagradu svaki put kad nešto dobijemo smisao nagrade bi se izgubio. Zato nagrade dobijamo samo ponekad, zbog čega svako od nas osjeti lupanje srca. Upravo zato što ove nagrade nisu sigurne izaziva se osjećaj očekivanja zbog kojeg imamo potrebu da provjeravamo poruke i lajkove.
Zato ne dobijemo svaki put more lajkova na sliku koju smo postavili nego se taj broj razlike. Zato nagrade u video igrama izgledaju kao da ste dobili blago ili zaltne novčiće. Navike u tehnologiji funkcionišu kroz takozvani Hook model (hook – kao udica, ne kao kapetan Hook) i sastoji se iz 4 faze:
- Okidač
- Akcija
- Varijabilna nagrada
- Investicija – ili novo ulaganje vremena
Većina digitalnih alata, online i mobilnih aplikacija nose u sebi taj efekat kreiranja navika, gdje kroz aplikaciju elemenata dizajna i principa igara utiče na naše ponašanje u kontekstu van igara. Ovaj sistem se zove gejmifikacija. Definiše se kao proces rješavanja problema korišćenjem ili primjenom karakteristika elemenata igara. Obično se primjenjuje na povećano angažovanja korisnika, povećanje produktivnosti, učenja, koristi se i kod zapošljavanja i procjene rada, u saobraćaju, podsticanju fizičkih aktivnosti i u mnogim drugim oblastima. Elementi dizajna igara su osnova u primijeni gejmifikacije kao što su bodovi, bedževi, leader-boardovi, avatari, timovi…
Nagrada je važna zato što izaziva osjećaj sreće. Osjećaj sreće kad jedemo kolač kad se zaljubimo, ili kad dobijemo milion eura izaziva istu vrstu reakcije u mozgu.
Zoom-in – Kako se sreća manifestuje u mozgu?
Možete li da se sjetite nekog trenutka kad ste bili presrećni, kad ste dobili neki poklon, pobijedili u nekoj igri, dobili neku dobru ocjenu, kad vas je neko pohvalio? Možda čak kad ste probali neki kolač koji vam se posebno svidio? Zamislite sad sebe u tom trenutku i kako ste se osjećali.
Što se dešava tada u vašem mozgu?
Objasniću na primjeru kolača.
Kad uzmete parče kolača, u tom trenutku vaš mozak je od centra za ukus dobio informaciju koliko je dobar taj kolač. Taj osjećaj sreće utiče na povećavanje lučenja dopamina, koji je hormon i neurotransmiter i zadovoljava naš prirodni sistem nagrađivanja.
Dopamin obavještava više oblasti u mozgu. (ovo je sve super uprošćeno objašnjeno)
- Amigdala – kontroliše emocije.
- Centar koji kontroliše motorne funkcije (nukleus akumbens),
- Centar koji utiče na pažnju i planiranje (prefrontalni korteks),
- Hipokampus koji je zadužen za formiranje sjećanja.
U trenutku kad osjetite ukus kolača mozak kao da kaže “ovo je super. ajde da uradimo ovo opet”, amigdala se preplavi emocijama, prefrontalni korteks se fokusira na to što je dovelo do zadovoljstva, pa nukleus akumbens koji kontroliše motorne funkcije isprati i natjera ruku s viljuškom da uzme novo parče. Hipokampus upiše u memoriju da bi znao za sljedeći put šta da radi.
Ovaj osjećaj se odnosi na hranu, društvene interakcije, ali i droge. Ponavljanjem korišćenja povećava nivo koji je potreban da bi se dostigao ovaj nivo zadovoljstva. To znači da za sljedeći put moramo da uzmemo više da bismo osjetili isti nivo. Ali isto dovodi do toga da se osjećamo loše kad nismo pod dejstvom droga. Tako se stvara zavisnost.
Kako tehnologija utiče na naš mozak
“Tehnologija nije droga. Ali svakako može da se tako posmatra jer radi i utiče na nas na isti način i ima iste rezultate.” rekao je Robert Lustig, pedijatar i profesor na Univerzitetu Kalifornija. U svom istraživanju on se bavi reakcijama koje izazivaju zavisnost u mozgu bila ta zavisnost šećer ili heroin ili tehnologija. “Tehnologija, kao i druge “nagrade” izazivaju pretjerano otpuštanje dopamina, izaziva osjećaj uzbuđenja uništava neurone i to dovodi do zavisnosti.” Previše korišćenja tehnologije izaziva stres u mozgu koji ima dvostruke negativne efekte. Prvo, više stresa izaziva ispuštanje kortizola koji mogu da oštete neurone u dijelu mozga koji se odnosi na sjećanja (hipokampus). Drugo, stres dezaktivira prefrontalni korteks koji je izvršni dio mozga koji obično ograničava lučenje dopamina i naš osjećaj zadovoljstva ili nagrade. Ukratko kad se mozak navikne na veće doze dopamina on traži da veću dozu. Dr Lustig je primijetio da su adolescenti posebno osjetljivi jer je prefrontalni korteks dio mozga koji se najkasnije formira, odnosno kreira određenu zaštitu oko neurona. Zbog toga su tinejdžeri najskloniji rizičnom ponašanju.
Dok hemijska zavisnost često ima uvećani efekat tako da supstance ostanu duže u mozgu i imaju jači efekat naučnici su otkrili da varijabilne nagrade koje postoje u kockanju i video igrama isto izazivaju uvećanje dopamina. Na primjer droga će konzistentno izazvati osjećaj nagrade u mozgu, isto kao i osoba koja ne zna kad će da pobijedi u video igri ili u kockanju ili čak da li će da dobije lajk. Ova nesigurnost povećava intenzitet fiziološkog odgovora na nagradu.
Zoom-out – Kako to utiče na naše ponašanje?
Grana psihologije koja se se bavi proučavanjem ljudskog ponašanja se zove bihejviorizam. To je teorija koja tvrdi da sve što radimo naučimo da radimo kroz uslovljavanje, ili eksterne podsticaje. Bihejviorizam je zasnovan na tome da sve što naučimo postignemo u interakciji sa spoljašnjim svijetom.
Naučnici Pavlov i Skiner su svojim eksperimentima pokazali kako određenim stimulusima mogu da utiču na životinje da se ponašaju kako oni žele. Bihejviorizam ukazuje da postoje mnogi primjeri gdje je taj način uslovljavanja primjenljiv i na ljude.
Definišu se dva tipa uslovljavanja – klasično i operativno.
Ruski naučnik – fiziolog, Ivan Pavlov je uveo termin klasično uslovljavanje (classical conditioning), koje predstavlja asocijativno učenje. On je u eksperimentu sa svojim psima dokazao da je moguće korišćenjem neutralnih stimulusa proizvesti određeno ponašanje.
Pošto je primijetio da njegovi psi bale kad vide njega jer od njega očekuju hranu on je htio da dokaže da se ubacivanjem elementa koji nema veze sa hranom može izazvati isto ponašanje kod pasa. On je istrenirao svoje pse da na zvuk metronoma očekuju hranu. Nakon nekog vremena, gdje bi redovno ponavljao te dvije radnje zajedno, psi bi postajali jako uzbuđeni kad čuju metronom. Ovo klasično uslovljavanje ne važi samo kod pasa, nego i kod ljudi. Npr kad povežemo neku pjesmu sa osobom ili sa trenutkom u kom nam je bilo posebno lijepo. Naravno, odnosi se i na ružna sjećanja.
- Neke pekare koriste posebne vrste parfema koji podsjećaju na miris hrane kojim vam izazivaju želju da jedete tu hranu. Meni se čini da ispred Bonele miriše pečeni hleb.
- Kompanije koriste poznate ličnosti za koje smatraju da nam se sviđaju u reklamiranju jer znaju da će nas ta poznata ličnost uvijek podsjetiti na njihov proizvod.
- Izraz “…daje ti krila” će me zauvijek podsjećati na RedBull reklame.
- Primijetili ste kako se novogodišnji ukrasi kače ranije i ranije svake godine – to je zato što se ljudi osjećaju praznično i pozitivnije u doba praznika.
Operativno uslovljavanje je proces učenja gdje se podstiče ponašanje kroz obećanje posljedica. Razlikuje se od Pavlovljevog jer reagujemo na potencijalnu nagradu ili kaznu, dok je kod klasičnog uslovljavanja potreban stimulus. Kao kad psa naučimo da na određeni zvuk očekuje nagradu iako ta nagrada može i da ne stigne – to je klasično uslovljavanje. Operativno se koristi kod dresiranja psa da na primjer ne uzme hranu dok mu ne dozvolimo da bi dobio nagradu.
Skiner je svoje eksperimente vršio na pacovima ili golubovima tako što bi ih stavio izolovane u kutiju. Pacov je pritiskom na pedalu mogao da dobije hranu. Naravno trebalo mu je malo vremena da nauči kako da dobije hranu ali je naučio.
Niz eksperimenata koji je uslijedio je korišćen za analizu različitih stimulusa, nagrada, i kazni. Na primjer: ako bi se pacovu dala mala doza otrova uz hranu on bi nakon prvog trovanja naučio da više ne jede tu hranu.
Kad su pacovu u Skinerovoj kutiji dali kokain ako pritisne pedalu, i dozvolili mu da poveća dozu, on je stalno povećavao. Ako mu se da kokain hemijska reakcija u mozgu ne raspoznaje opasnost. Uskoro, zavisnost preuzima racionalno razmišljanje.
Šta u stvari znači balansirana uporteba tehnologije?
Sposobnost da upravljamo svojim životom i online i offline na uravnotežen način tako što ćemo se samo-kontrolisati u smislu upravljanja vremenom provedenim pred ekranom, multitaskingom i interakcijom sa digitalnim medijima i uređajima.
Potrebno je da razumijemo prirodu i uticaj korišćenja tehnologije (pretjerano korišćenje telefona, multitasking) na naše zdravlje, produktivnost i stil života, kao i da steknemo potrebno znanje da bismo se uhvatili u koštac sa uticajem tehnologije.
Potrebno je da imamo sposobnost da razvijemo vještine upravljanja vremenom i resursima da bismo izvršili zadatke.
Kad koristimo tehnologiju sa tačno određenim namjerama, možemo da smo u stanju da ispratimo te ciljeve i razvijemo pozitivne relacije sa drugima kroz kontrolisanu upotrebu tehnologije.
Kako da počnemo odvikavanje?
Google i Apple imaju aplikacije za praćenje vremena provedenog na ekranu i postavljanje vremenskih ograničenja za određene aplikacije (za Android) i statistika vremena provedenog na aplikacijama (za iOS).
Da li je tehnologija dobra ili loša za nas?
Potreba da stalno provjeravamo poruke, želja da se stalno postavljamo nešto na instagram ili snapchat, ili ne možemo da se odvojimo od YouTubea ili video igara su sve manifestacije stanja u kojem pokazujemo simpotome psihijatrijskog poremećaja kao što su OKP, narcisizam, zavisnost i ADHD, koji se manifestuju kroz upotrebu tehnologije. To stanje se zove iDisorder.
Međutim, mnoga istraživanja ukazuju da je priča o depresiji, agresivnosti, usamljenosti, zavisnosti, narcisizmu, kao posledicama pretjerane upotrebe tehnologije pretjerana.
Iako možemo da klasifikujemo ponašanje pod uticajem tehnologije kao poremećaj, gdje ne možemo da poreknemo da tehnologija ne utiče na naš mozak i na naše ponašanje, to uticanje važi i u pozitivnom i u negativnom smislu.
Negativni smisao
Multitasking – Distrakcija
Oni koji “multitaskuju” u stvari preskaču često sa zadatka na zadatak, i lošije rade sve te zadatke. Učenje je jedino moguće ako je telefon isključen ili je daleko, ali i kad ne razmišljamo o tome je li neko nešto lajkovao ili poslao poruku.
Očekivanja ubrzanog zadovoljstva (instant gratification)
Na emotivnom nivou postavljanje selfija na instagramu podstiče našu potrebu za pažnjom, i očekujemo potvrdu. Tako smo se navikli na tu vrstu ubrzanog zadovoljstva i to dovodi do toga da počnemo da se ponašamo na isti način u životu – ako ne možemo da postignemo da nas neko pohvali u realnom životu, osjećamo se loše. Ako ne pobijedimo u igri u realnom životu osjećamo se mnogo gore.
(Ne)Strpljivost
Tehnologija je sve brža i naša pažnja sve kraća.
Koliko smo strpljivi da sačekamo da se video učita? 2 sekunde
Koliko teksta imamo živaca da pročitamo? 20%
Narcisizam
Bez obzira što nam pomaže u našem društvenom životu postavljanje fotografija podstiče tzv me-centered mentalitet. Narcisizam je kombinacija egzibicionizma i osjećaja da nam pripada više nego što je to slučaj. Istraživanja ova dva osjećaja jasno povezuju sa količinom postavljanja na društvene mreže i samo-promocijom, a onda i reakcijama.
Kognitivni gubici
Istraživanja ukazuju da osobe koje imaju IAD Internet Addiction Disorder (IAD) imaju smanjen tzv sivi dio mozga ali i bijeli dio koji je povezan sa “kognitivnom kontrolom” i ponašanjem koje upravljanja ciljevima. Šteta je jasno povezana sa količinom vremena provedenim na internetu.
Osjećaj izolacije
Puno se priča o negativnom uticaju tehnologije na osjećaj izolovanosti i usamljenosti. Ali jedno od najvećih istraživanja Pew Centra ukazuje da iako internet i tehnologija odvlači ljude od drugih ljudi u fizičkom smislu ona ih ne čini usamljenima nego nasuprot podstiče društvene interakcije.
Oni koji najbolje koriste tehnologiju:
- Brzo pronađu informaciju o svemu što ih zanima;
- Brzo uče;
- I brzo razaznaju da li je nešto laž ili ne;
- Mogu da kontrolišu svoje digitalno zdravlje;
- Nisu nestrpljivi;
- Ne gube koncentraciju lako;
- Ne treba im telefon da ih konstantno zabavlja.
Pametno korišćenje pametnih telefona
Matematičar, fizičar, i inžinjer, Lord Kelvin je jednom rekao “Ako ne može da se izmjeri ne može da se poboljša”.
- Primijenimo ovo i na korišćenje telefona:
– iPhone – namjestimo Screen time
– Androida – Digital wellbeing - Provjeri koliko vremena trošiš na različitim aplikacijama – produktivnost, zabava, društvene mreže
- Postavi ograničenja, smanji korišćenje telefona uveče, posebno pred spavanje.
Zaključak
Ljudi pate od zavisnosti od raznih supstanci već hiljadama godina, ali tek u posljednjih dvije decenije postali smo zavisni od tehnologije, od Instagrama, Netflixa, Facebooka, emaila, platformi koje smo počeli da koristimo jer smo mislili da će nam olakšati i poboljšati život. Ove aplikacije i servisi imaju svoje dobre strane ali njihova privlačnost nije slučajna. Tehnološke kompanije zapošljavaju timove stručnjaka, psihologa, inžinjera i naučnika koji su posvećeni tome da mi provedemo što više vremena koristeći njihove aplikacije. Oni znaju kako da “kliknu na našu dugmad” i navuku nas da koristimo njihov proizvod mnogo više nego što je to stvarno potrebno. Na nama je da naučimo da prepoznamo na koje dugmiće klikću u nama i što kod nas izaziva pretjerano korišćenje telefona, ali i da pronađemo načine kako da im odolimo.
Ova publikacija je nastala okviru projekta „Bezbjednost na internetu u doba COVID–19 pandemije“, koji realizuje Digitalizuj.Me, uz podršku UNICEF-a i Telenora. Imajući u vidu da se sve više društvenih aktivnosti seli u onlajn okruženje, projekat ima za cilj da, kroz niz edukativnih programa i sadržaja, podigne svijest o rizicima na internetu i pruži adolescentima znanja i vještine neophodne za sigurno korišćenje tehnologije.
