Korišćenje informacionih tehnologija u obrazovanju

U vremenu u kojem je papir izgubio svoju upotrebnu vrednost, laptop i internet su alati bez kojih se savremeno obrazovanje ne može zamisliti!

Kada sam se pojavio na novom Univerzitetu u Budimpešti 2012. godine, prvo pitanje koje sam postavio je bilo: “Da li je internet svugde dostupan?” Da li je to zavist, ili jednostavno potreba da se stalno bude online, potpuno je nebitno! Ja to više vidim kao povezanost online i offline sveta, dva sveta koja više ne možemo razdvojiti.

Uključio sam Wi-Fi na svom telefonu, skenirao mreže, i shvatio da je cela zgrada Univerziteta pokrivena wireless signalom. Osmeh se pojavio na mom licu! Mađari su jedni od onih koji su shvatili da, da bi student bio uvek u toku sa informacijama i novostima, da bi jednostavno mogao da prati nastavu, potrebno mu je obezbediti wireless svugde i uvek. Nije to samo Facebook, na šta većina prvo pomisli. To su, jednostavno, svi servisi koji naš život čine jednostavnijim i lakšim. Bezbednost je rešena uz pomoć EAP enkripcije (Extensible Authentication Protocol), gde svaki student i profesor na fakultetu dobija svoje korisničko ime i lozinku.

Kako je bilo potrebno da izaberemo predmete koje ćemo pratiti, administrativno osoblje nas je upoznalo sa online sistemom “Neptun”. To je Internet servis koji omogućava svakom studentu da se uloguje u svoj profil: izabere predmete koje želi/mora da sluša, prati raspored predavanja (vreme i mesto), kontroliše dugovanja/potraživanja prema Univerzitetu… Sistem je do tog nivoa sofisticiran da se kompletan kalendar (sa predavanjima, ispitima, vremenom konsultacija) može eksportovati u CSV file, koji posle možemo učitati u Outlook ili direkno u naš telefon. Na ovaj način je rasterećena administracija, izbegnuti su dugi redovi za čekanje, i student vrlo jednostavno može sam da donese odluku koje predmete želi da sluša.

unnamed

Sledeće prijatno iznenađenje na koje sam naišao je bila informatička pismenost profesora/asistenata, koja je bila na veoma visokom nivou. Većina profesora i skoro svi asistenti sa kojima sam imao prilike da sarađujem imaju svoje web sajtove. To su sajtovi napravljeni, ili u okviru sites.google.com, ili pod WordPressom. Ovo je jednostavan sistem u kojem student može da prikupi sve informacije o predmetu, materijalima, ispitima i tako dalje. Na ovaj način, profesor/asistent je sam administrator svoje stranice. Greške se veoma retko dešavaju i studenti znaju gde koje informacije da traže. Middleman (moderator) više ne postoji, tako da je i proces updateovanja informacija brži, i sa manje grešaka.

Za razliku od Mađara, Estonci su ipak otišli korak dalje (mada je Estonija i prepoznata kao digitalna nacija). Čitav projekat mrežne infrastrukture podržao je Microsoft. Download je išao preko 500MB/s, a upload preko 400MB/s, iako enkripcija na mreži Univerziteta nije postojala. Da li je (SpeedTest) server za testiranje bio u zgradi?  Možda, ali znam da, i kada bih pokretao Torrent (u toku predavanja :D),  to su bile brzine koje posle toga nikad nisam viđao na svom laptopu. Estonija ima svoj sistem za studije Õppeinfosüsteem, a njihov princip je bio isti kao u Mađarskoj: izbeći nepotrebnu administraciju (indekse, prijave ispita na papiru, čekanje na upis ocena, overe semestra) i omogućiti što veću dostupnost podataka. Za deljenje informacija, korišćen je Moodle, open-source software za learning management. Ponovo bi svaki student i profesor imao svoje pristupne parametre i na osnovu njih nivo privilegija. Projektori su sastavni deo svake sale i laboratorije.

unnamed (1)

Nisam siguran dokle se stiglo sa implementacijom informacionih tehnologija u obrazovnim ustanovama Crne Gore (zadnji čas sam imao davne 2011. godine), ali, nažalost, moja tadašnja iskustva nisu bila tako pozitivna. Štaviše, internet (Wi-Fi) se smatrao privilegijom! Samo je najuži krug ljudi imao pristup šifri za wireless, a za studente je korišćena posebna mreža, gde se filtracija radila po MAC adresi. Tako da, ukoliko biste promenili uređaj, morali biste ponovo obavite proces registracije ispočetka. Nažalost, ni u Srbiji situacija nije ništa bolja. Postoje indeksi, beli papirići za prijavu ispita (koje je koristila moja majka pre 30 godina), upisi ocena i tako dalje. U ustanovi U kojoj trenutno boravim Wi-Fi mreža ne postoji, pa čak ni u biblioteci. Ostaje nada da sam možda zalutao na fakultet koji informacione tehnologije ne ubraja u svoje prioritete.

Da, možda sam hejter, priznajem, ali ne možemo zauvek ostati u čauri! Moramo prihvatiti promene koje će nam zasigurno obezbediti napredak. Investicija u poboljšanje tehnologije u ovoj sferi bi se kumulativno, izbacivanjem nepotrebne administracije i procedura, sigurno brzo povratila. Možda i imamo sreće što nismo prvi, jer možemo sagledati pozitivne i negativne efekte implementacije iz regiona i EU, i izvući ono najbolje iz svega. Treba graditi sistem gde će pojedinac uspeti da razvije u potpunosti svoje potencijale, a ne sistem gde će pojedinac biti sputavan i vraćan u šablone beskonačnih administrativnih procedura.

“I cannot say whether things will get better if we change; what I can say is they must change if they are to get better.” Georg Christoph Lichtenberg

Author: Armin Lucevic

Share This Post On

Vaše mišljenje: