NBA statistika je “kao bikini” – najbolji strani igrači lige

NBA liga nije najbolja samo zato što u njoj igraju igrači sa sjeverno-američkog kontinenta, već i zbog velikog broja “stranaca”. Ove sezone u najjačoj ligi nastupa čak 101 igrač (iz 37 države) koji su rođeni van SAD. Nekad su se na prstima jedne ruke mogli nabrojati igrači iz Evrope koji su igrali “preko bare”, dok danas to izgleda dosta drugačije. Praktično i nedokazani igrači nalaze mjesto u NBA timovima, a o tome zašto je to tako ćemo tome neki drugi put. U istoriji lige, najviše stranih igrača potiče iz Kanade (30), Francuske (22) i Srbije (21). Čak osam igrača koji igraju, ili su igrali u NBA ligi, rođeno je na teritoriji Crne Gore što je samo još jedan pokazatelj da zaista imamo predispozicije za bavljenje ovim sportom, i to na najvišem mogućem nivou. Na spisku zemalja koje su dale nekoliko NBA igrača, nalaze se i egzotične zemlje poput Sudana, Tanzanije i Bahama.U ovom postu ću vam, nakon prethodnog o najtrofejnijim igračima, ukratko predstaviti igrače koji su, po mom mišljenju, zaslužili da se nađu u najboljem timu “neamerikanaca” NBA lige.

Kratka napomena: U izbor nisu uvršteni Tim Duncan (Djevičanska ostrva) i Hakeeem Olajuwon (Nigerija) jer, iako su rođeni van SAD, oni su nastupali za reprezentaciju SAD pa, stoga, nisu našli svoje mjesto na ovoj listi.

PRVA PETORKA:

Tony Parker – Moram priznati da sam se dugo dvoumio da li da ga stavim u prvu petorku, ali, jednostavno, trofeji su prevagnuli. Tony će vjerovatno cijelu NBA karijeru provesti u Spursima, koji su ga draftovali kao 28. pika na drafu 2001. godine. Interesantno je da je to jedan od gorih draftova u istoriji i da je kao prvi pik izabran Kwame Brown. Iako je ljeto prije toga bio najkorisniji igrač Evropskog Prvenstva za igrače do 18 godina, Parker nije privukao mnogo pažnje na draftu, i Spursi su ga bez puno pompe “pokupili”. Stari lisac Gregg Popovich je osjetio da ima nešto u tom mladom Francuzu i odlučio da rizikuje sa njim,  kao što je radio i prije, ali i nakon toga. Parker mu je vratio na najbolji način, već u prvoj sezoni predvodio je tim po broju asistencija i ukradenih lopti. U drugoj sezoni, Spursi dolaze do titule, i on je već tada bio važan šraf šampionske ekipe. Kroz godine je samo rastao, kao i sama ekipa Spursa. Otkazivanje nastupa za nacionalne selekcije postao je veliki problem evropskih država, ali Francuzi sa Parkerom nikad nisu imali tih problema. Gotovo uvijek je igrao za reprezentaciju i bio sam veoma srećan kada su Francuzi došli do zlata na Evropskom Prvenstvu u Sloveniji 2013. godine. Parker za sada ima četiri šampionska prstena, jednu nagradu za MVP finalne serije, kao i šest nastupa na All-Star vikendima. Do ovog trenutka je postigao 16.381 poen, a, takođe, ima i 5.740 uspješnih asistencija. Parker je četvrti strijelac i prvi asistent u istoriji Spursa.  Zahvaljujući taktici velikog Gregga koji zna da “čuva” svoje najbolje igrače, Tony i ostali veterani odmorno ulaze u završne borbe, pa vjerujem da će tako biti i ove sezone. Jasno je da će se za Tonyja jednog dana naći mjesto u “Kući slavnih” u Spingfieldu.

Manu Ginobili – Možda se neki neće složiti sa mnom, ali Manu zaslužuje mjesto u prvoj petorci. Draftovan je 1999. godine kao 57. pik!!! On je tada igrao u drugoj italijanskoj ligi u ekipi Reggio Calabria. Početkom milenijuma, prelazi u Kinder iz Bolonje, sa kojim osvaja sve što se može osvojiti. Taj Kinder je bio pravi mali “dream team” sastavljen od vrhunskih igrača, a Manu je bio prvi među jednakima. Ginobili je bio član one legendarne generacije Argentine sa SP 2002. godine. Zbog ogromne nemaštine u svojoj zemlji, Manu, Oberto i ostali su sami platili put i boravak na tom prvenstvu, i prvi su pobijedili tadašnji američki “Dream Team”. Na njihovu veliku žalost, u finalu ih je sačekala reprezentacija Jugoslavije. Ko želi, može ovdje i da se podsjeti završnice ovog sjajnog meča, koji mi nikad neće dosaditi. 🙂

Nakon izgubljenog finala, Manu se seli u San Antonio, gdje u prvoj sezoni dolazi do titule. U prebogatoj karijeri je vodio Argentinu i do zlata na Olimpijskim Igrama u Atini 2004. godine. Kao i njegov saigrač Parker, i Ginobili se, gotovo uvijek, odazivao pozivu u nacionalnu selekciju, i današnje umišljene zvijezde bi definitivno mogle da se malo ugledaju na njih. 🙂 Biran je i dva puta za All-Star vikende, a 2008. godine je dobio nagradu za najboljeg “šestog” igrača lige. Trenutno je na brojci od 11.966 poena, i po tome je peti strijelac u istoriji Spursa, kao i treći asistent.

18spurs-superJumbo

Toni Kukoč – On je najtrofejniji igrač sa prostora bivše Jugoslavije. Od titula u mlađim reprezentativnim selekcijama, preko evropskih i svetskih titula, došao je i do tri titule prvaka NBA lige. Jedino što mu nedostaje je zlato sa Olimpijskih Igara. Toni ne samo da je učestovao u osvajanju svih ovih trofeja, već je u većini finala i takmičenja proglašavan za najkorisnijeg igrača. Draftovan je od strane Bullsa 1990. godine, ali u NBA ligu odlazi tri godine kasnije. Na njegovu veliku žalost, u prvim sezonama nije igrao sa Jordanom, koji je u tim momentima bio na svom prvom odmoru od NBA lige. U svojoj prvoj sezoni je uvršten u drugu “rookie” petorku, a već u drugoj sezoni je bio drugi najbolji strijelac, skakač i asistent ekipe, iza tad neprikosnovenog Pippena. Povratkom Jordana, i Toni se vraća na klupu, što mu je prijalo jer 1996. godine dobija nagradu za najboljeg “šestog” igrača lige. Nakon drugog three-peata (tri titule u nizu) 1998. godine, Bullsi se oslobađaju većine igrača iz šampionske generacije. Kukoč je sledeće sezone predvodio tim po broju poena, ali vrlo brzo biva trejdovan u 76-erse. Kasnije je promijenio još par timova, a karijeru završava u Bucksima gdje je bio samo blijeda sijenka igrača iz najboljih dana. U karijeri je postigao 9.810 poena (prosjek 11,6) i bilježio je prosječno 4,2 skoka i 3,7 asistencija po meču. Bez ikakve dileme, jedan je od najboljih igrača sa prostora bivše Jugoslavije.

Dirk Nowitzki – On je najbolji evropski igrač koji je ikada igrao u NBA ligi. Pošto je Dirk dobio svoje mjesto u serijalu kada sam govorio o najboljim strijelcima lige, reći ću samo par zanimljivosti o njemu. Najbolji je strijelac u istoriji Dallasa sa 27.308 poena i najbolji skakač sa 9.755 uhvaćenih lopti. Postao je prvi Evropljanin koji je proglašen za MVP regularne sezone (2007. godine), kao i drugi evropski igrač koji je dobio nagradu za MVP finalne serije (2011. godina). Trenutno je na devetom mjestu najboljih strijelaca u istoriji lige, ali bi u narednom meču trebao da pretekne Elvina Hayesa, a u narednih nekoliko mečeva stići će i Mosesa Malonea. O kakvoj veličini se radi, govori i podatak da je 12 puta biran za All–Star vikende, četiri puta je bio član najbolje petorke lige, i još pet puta biran u drugi najbolji tim. Dirk je, takođe, član elitnog kluba 50-40-90. Sa reprezentacijom Njemačke ima dvije medalje – bronzu sa Svjetskog Prvenstva 2002. godine i srebro sa Evropskog prvenstva koje je održano u Srbiji i Crnoj Gori 2005. godine. Na oba ova takmičenja Dirk je proglašen za najkorisnijeg igrača.

72377574

Vlade Divac – (Malo subjektivno 😀 ) Vlade je neko koga sam često pominjao u dosadašnjim postovima, zbog toga ću i o njemu samo par kratkih informacija. U ligu je došao 1989. godine, direktno iz Partizana, što tada nije bilo lako. Takođe, došao je kao zamjena za jednu takvu legendu kao što je Kareem Abdul-abbar. U toj sezoni je uvršten u najbolju “rookie” petorku lige. U Lakersima je proveo osam sezona, sa prosjekom od 12,2 poena i 8.5 skokova po meču. Nakon dvije sezone u Hornetsima, Vlade se vraća u Kaliforniju, i postaje “kralj”. Svi dobro pamtimo te sezone Kingsa i kako smo se budili u tri ujutru da gledamo tu ekipu koja je po igri izgledala kao da je sa naših prostora i koju smo voljeli kao da je u pitanju reprezentacija Jugoslavije. U dresu reprezentacije ima dva svjetska i tri evropska zlata. Zbog svega što je uradio za Kingse, njegov dres je povučen prije par sezona i sada krasi svodove doma Sacramento Kingsa. Karijeru je završio sa prosjekom od 11,8 poena i 8,2 skoka po meču.

Rezerve:

Steve Nash – Šta reći za ovog virtuoza? Rođen u Južnoafričkoj Republici, od oca Engleza i majke Velšanke (Evo me kao Šofro, nazdravlje meni 😀 ). Da je uzeo makar jednu titulu, vjerovatno bi se našao u prvoj petorci, ali šta je tu je. Potiče iz sportske porodice – njegov rođeni brat Martin je nastupao za fudbalsku reprezentaciju Kanade. Da su mu fudbal i sport u krvi, govori i to da ima udjela u fudbalskom klubu Vancouver Whitecaps. Nash je sasvim zasluženo našao svoje mjesto u serijalu kada sam pisao o najboljim kradljivcima i asistentima lige, tako da sada neću ponavljati njegova dostignuća. Postao je prvi Kanađanin koji je zaigrao na All-Star vikendu (2002. godine). Nash je jedan od samo šest igrača koji su članovi kluba 50-40-90. Da bi neko postao član ovog kluba potrebno je da u jednoj sezoni šutira minimum 50% iz igre, 40% za tri poena i 90% sa linije slobodnih bacanja. Steve je ovo postigao čak četiri puta u toku karijere. Dva puta je pobijedio i na takmičenju u plejmejkerskim vještinama koje se održava u sklopu All-Star vikenda. Bez ikakve dileme, on je još jedan budući čan “Kuće Slavnih”.

29f8d6e0-176f-11e4-9149-f57a2dd57905_72499855

Dražen Petrović – Bez ikakve dileme, najbolji šuter i napadač koji se ikada rodio na ovim prostorima. Koliko je Dražen bio poseban, govori i nadimak koji je dobio – “Mocart”. Sa samo 15 godina je debitovao za prvi tim Šibenke, a nakon toga slijede epizode u Ciboni i Real Madridu. Nakon toga, logičan korak bio je odlazak u NBA ligu. Na njegovu nesreću, odlazi u Portland koji je tada igrao na krilima Clyde Drexlera i za Petrovića nije bilo minuta. Nakon nešto više od godinu dana, Dražen prelazi u Netse, i tu počinje njegov uspon ka samom vrhu lige. U naredne dvije sezone je postizao preko 20,5 poena po meču, što ga u sezoni 1992-1993 uvrštava u treći najbolji tim lige, zajedno sa takvim veličinama kao što su Pippen, Robinson i Tim Hardaway. Sa reprezentacijom Hrvatske je došao do srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine (preko originalnog “dream teama” se nije moglo). Na veliku žalost ljubitelja košarke, njegov život se prebrzo završio u tragičnoj nesreći na autoputu u Njemačkoj. U njegovu čast, Netsi su povukli dres sa brojem 3.

Predrag Stojaković – Peđa je imao jedan od najljepših izbačaja u istoriji košarke. Mislim da sam mogao satima gledati kako ova, mogu slobodno reći, legenda šutira i kako cijepa mrežice. Nakon početka u klubu koji je trenutno zamrznut, KK Crvena Zvezda, (svima vam je poznato moje navijačko opredjeljenje 🙂 odlazi u Grčku, tačnije u PAOK. Grčka je tih godina bila omiljena destinacija naših košarkaša (Jarić, Tarlać, Gurović). Svi oni su odbili poziv da igraju za reprezentaciju Grčke, jer su željeli da igraju za Jugoslaviju. Peđa je biran od strane Kingsa, na draftu 1996. godine, i to kao 14. pik, odmah ispod Bryanta. Na ovom draftu su birani i Allen Iverson, Camby, Ray Allen, Steve Nash… U svojoj poslednjoj sezoni za PAOK, Peđa je postizao preko 20 poena u prosjeku u Evroligi i jasno je bilo da je sledeći korak NBA liga. Na njegovu veliku sreću, u Kingsima ga je čekao Vlade Divac, koji mu je bio “stariji brat”. Već u drugoj sezoni je Peđa pokazao da je jedan od najboljih šutera koji se do tada pojavio. U narednih nekoliko sezona je postizao preko 20 poena u prosjeku i vodio je Kingse do finala zapadne konferencije. U tom periodu je, takođe, vodio reprezentaciju Jugoslavije i do titula na EP u Turskoj 2001. i, već pominjanog, SP u Indijanapolisu 2002. godine. Stojakovića je od ostalih odvajala nevjerovatna preciznost. Čak dva puta pobijedio je u brzom šutiranju trojki, i tako postao prvi Evropljanin koji je pobijedio na nekom takmičenju koje se održava u sklopu All-Star vikenda. Karijeru je završio sa titulom 2011. godine, sa tri nastupa na All-star mečevima, kao i 13.647 poena. Peđa je igrač sa četvrtim najboljim procentom šutnutih slobodnih bacanja u istoriji lige. U karijeri ih je šutirao sa 89,49% uspješnosti. Prije nekoliko dana je dobio najveće priznanje u karijeri – njegov dres sa brojem 16 je povučen pod svodove Sleep Train Arene (Arco Arene).

photo

Pau Gasol – Teška srca sam se odlučio da ga uopšte stavim u ovih deset igrača, jer je Gasol član meni najomraženije generacije u istoriji sporta (a ja sam poznat kao neko ko je strašno tolerantan :D). Šalu na stranu, košarkaška reprezentacija Španije je zaista bila dominantna, ali kada vidim Gasola i padavičare Navara i Fernandeza, bukvalno mi se želudac prevrne. 😀 Gasol je bio poprilično dominantan i kroz mlađe kategorije Španije, kao i u dresu Barselone (iako ovaj čovjek uopšte nema mišića, to jest, nema definisanih mišića). 😀 Njegova prva stanica u NBA je Vancouver, ekipa koja se kasnije seli u Memphis. Gasol se do samog starta nametnuo kao neko ko igra važnu ulogu u ekipi i neko od koga znate šta možete dobiti. U dosadašnjoj karijeri, samo je pretprošle sezone bilježio manje od 17 poena po meču. Najbolji je skakač i poenter u istoriji Memphisa. U trejdu koji i dan danas ostaje misterija prelazi u LA Lakerse, gdje dolazi do svoje dvije titule. U poslednje dvije sezone je bio u blagom padu i zbog povreda, ali ovogodišnje partije za Bullse pokazuju da još uvijek nije rekao poslednju riječ. Trenutno je na prosjeku od 18,3 poena i 9,3 skoka po meču.

Yao Ming – Prvi neamerikanac koji je izabran kao prvi pik na draftu. Nakon što je nekoliko sezona dominirao kineskom ligom, Minga je kao prvog pika na draftu odabrao Houston. Ovaj tim je kroz istoriju poznat kao ekipa koja voli da u timu ima jednog dominantnog centra, a Ming je zaista dominirao visinom (229 cm). Tandem McGrady i Ming je predstavljao nerješivu enigmu za većinu timova (makar u regularnoj sezoni). Sezone 2007/2008, Houston je predvođen ovom dvojicom vezao 22 pobjede (u tom momentu drugi najduži pobjednički niz u istoriji). Ono što je tada spriječilo Houston u putu ka većem uspjehu je bila Mingova povreda. Konstantno je kroz karijeru imao ogromnih problema sa koljenima i zbog toga je odigrao samo 486 mečeva u najjačoj ligi svijeta. Zbog tih njegovih povreda, Houston u tim godinama nije mogao dalje od prve runde doigravanja. U karijeri je biran čak osam puta za All–Star vikend, a veliku zahvalnost za to duguje svojim sunarodnicima koji nisu žalili Internet protoka i tastature da glasaju za njega na sajtu Nba.com. :). Karijeru je završio u tridesetoj godini života, sa prosjekom od 19 poena i 9,2 skoka po meču. I prije Minga i nakon njega su se pojavljivali igrači koji su bili približne visine kao on, ali niko nije mogao da predstavlja ozbiljniju prijetnju po protivničke ekipe.

Houston Rockets v Los Angeles Lakers, Game 2

Naravno da je bilo još značajnih i velikih igrača poput: Arvidasa Sabonisa, Dikembe Mutomba, Detlef Schrempfa, i mnogi drugih, ali, jednostavno, ova desetorica su bili moj prvi izbor.

To bi bilo sve za ovu seriju postova, nadam se da ste uživali čitajući! 🙂

Srećni vam Novogodišnji i Božićni praznici! 🙂

Author: Marko Tufegdzic

Vjeciti student Ekonomije. Privređuje već godinama. Ljubitelj svega slatkog. Voli i bodri "samo jedan Klub na svetu celom".

Share This Post On

4 Comments

  1. Lijepo napisano, samo ipak Neš ispred Parkera i Petrović ispred Đinobilija, a Yao Ming-a ne bih ubacio – Mutombo definitivno ispred njega kao centar, možda i Sabonis.

    I Darko Miličić (šala šala šala).

    Post a Reply
    • Drago mi je da ti se svidja.

      Kao što napisah, Parker ispred Neša zbog titula, to sam jedva prelomio.

      Pošto se ovo odnosi na karijeru u NBA ligi, ipak Manu ispred Dražena. Prevashodno jer ima više titula, nego Dražen sezona u ligi.

      Post a Reply
  2. Mislim da je znacaj Schrempf-ov znacaj dosta veci od samo pominjanja, a da su zasluzili da budu pomenuti makar i Kirilenko, Gordon, Rik Smits, Ilgauskas, Deng, Turkoglu…

    Post a Reply
    • Schrempf je jedan od pionira, i neopravdano je zapostavljen 🙁

      Svakako da su i ostali ostavili dubok trag, ali sam negdje morao napraviti presjek.

      Post a Reply

Vaše mišljenje: