Kako je Tanja Vehovec, aka Mooshema, osvojila blogersku scenu i mene – Intervju

Kad bi vas, sve vas koji trenirate, neko pitao zašto trenirate, što biste rekli? Zbog zdravlja/ da bi smršali/da bi bolje izgledao-la/ da bi se bolje osjećao-la? Vjerovatno sve ovo po malo. Većina ljudi trenira, bilo u teretani ili na trim stazi ili samo šeta ili igra nešto, čisto jer je tako naučio i to je normalno. A šta ostali, koji ne treniraju misle o ovima što treniraju? Dive im se, tajno ih mrze, zavide im… Svi mi znamo da je to zdravo i pametno, ali nekako uvijek imamo dobro opravdanje da to ne radimo, nemamo vremena, dosadno nam je i slično.

tanja-vehovec-2

A šta ako bi vam neko rekao da možete da trenirate da biste nekome drugom pomogli? Već duže vremena gledam svoju “drugaricu” (jedna od onih drugarica koje znate samo preko facebooka ali ste se nekako povezali, i čak je teško prepoznali uživo, ali vam je ipak drugarica) koja TRENIRA DA BI POMOGLA DRUGIMA. Kako? Evo kako. Tanja Vehovec, poznata po svom blogu Mooshema, koji propagira zdrav život i sve što to obuhvata, trči za dobrotvornu organizaciju BELhospice koja je posvećena specijalizovanom palijativnom zbrinjavanju terminalno oboljelih onkoloških pacijenata. Kao što ona kaže “BELhospice godišnje uspeva da zbrine 300 do 400 pacijenata, što čini svega 10% od ukupnog broja onih kojima je pomoć potrebna. Ja želim da pomognem da se broj pacijenata koji bi dobili palijativnu negu, poveća, tako što ću:

  • trčati za ovaj tim na Beogradskom maratonu, i uplatiti 1.200,00 dinara u tu svrhu (što čini moju startninu i moju donaciju BELhospiceu)
  •  trenirati do maratona, i pozvati vas da mi pomognete da moji treninzi povećaju tu donaciju.”

Ali to nije sve. Prije neki dan je Vanja Rajković Bojanić, autorka bloga kuvajza.me pisala za naš blog i o tome koliko pokretanje bloga može da bude jednostavno i kako je to u suštinski otkrovenje. Tanja je na drugoj strani blog pokrenula davno i u međuvremenu promijenila štošta. Evo što kaže o sebi i svom životu, i naravno o svom blogu:

* Kad si počela da pišeš blog početkom 2007. šta je tada bio povod? Šta je sad?

Kad se osvrnem na 2007. godinu i svoje blogerske početke, kada smo se mi svi blogeri iz regiona skoro znali poimence, toliko nas je malo bilo, i kada pogledam blog sada, imam utisak kao da sam iz osnovne škole u malom mirnom selu, stigla do doktorata u najprestižnijem svetskom univerzitetu u kojem sve vrvi. Razvili smo se i ja i moj blog, promenili se, ali srećom, pa je taj proces išao paralelno i nismo se razišli.

2007. godine sam počela da pišem blog da bih pomogla sebi. Sada ga pišem da bih pomogla drugima.

Na početku sam pisala lajavo ali pažljivo, pazeći da ne lupim nešto što bi ugrozilo mene ili moju porodicu. Sada pišem vaspitano i pažljivo, pazeći da svojim pisanjem i sugestijama ne ugrozim nečije zdravlje. Za ovih šest godina promenilo se sve, ili se nije promenilo ništa, zavisi od perspektive.

Capture

* Koji su tvoji ključni momenti u pisanju bloga? Mnogi odustaju, što je tebe tjeralo da nastaviš da pišeš?

Mooshema je nastala istog dana pošto sam banovana na VIP blogu B92 zbog mišljenja koje sam izdvojila u odnosu na autorku tamošnjeg bloga i ostale komentatore. Zabrana da komentarišem dalje bio je ključni momenat da nastane moj blog – hitno mi je bilo potrebno mesto gde ću da kažem šta mislim i gde niko neće moći da me banuje. I ta strast je gorela nesmanjenom vatrom nekoliko godina. Potom sam se zamorila, sama od sebe. Ono što je trebalo da mi bude ventil, postalo je tačka novog ključanja. Nešto nije bilo u redu. Bila sam pod stresom sama od sebe i svog razmišljanja na sve i svašta. I, kao što biva sa takvim strastima, sagorela sam i u jednom trenutku skoro odustala. Održavala sam blog u pepelu, na aparatima za preživljavanje, pazeći samo da mu vitalne funkcije ostanu u životu. Tada sam već iza sebe imala preko 300 tekstova i prilično veliku online prepoznatljivost, što zbog naziva bloga Mooshema što je postao i moj virtuelni alter ego, što zbog mog dugačkog jezika koji je palacao iz gotovo svakog teksta i doneo mi mnoštvo prijatelja i neprijatelja.

I onda se desio preokret u mom životu, zdravstveni, koji sam mesecima gurala ćutke i intimno sa svojom porodicom, a onda kroz jedan post o tome šta mi se dešavalo, kroz šta sam prošla, kako sam se iščupala i kako sam ponovo stala na noge, nova, mlađa i vitalnija, podelila sam sa čitaocima kao iskustvo. Skoro da sam se stidela te svoje potrebe da budem toliko javno intimna s čitaocima i da pričam o svojoj bolesti i tehnikama izlečenja. Međutim, feed back koji sam dobila od čitalaca, ustanovio je tačku prevrata na blogu: svi su hteli da znaju kako, zašto i na koji način. Ispostavilo se da imam temu koja interesuje mnoge i da postoji izvesna glad za takvim tekstovima. Počela sam da pišem isključivo o treninzima, rekreaciji, zdravoj ishrani i ispostavilo se da ti tekstovi ostavljaju trag na ljudima i da ih pokreću da i sami okrenu novi list.

Uostalom, meni je 46, pre dve godine sam bila babuskera koja je digla ruke od sebe, i od pudinga – stanja u kojem je bilo moje zapušteno telo, sama sam za kratko vreme napravila atletski građenu ženu u punoj kondiciji, kojoj biste teško pogodili godine. To kod čitalaca izaziva dodatno poverenje i motivaciju: ako je mogla ova sredovečna žena, zašto ne bih mogla i ja? Pri tome, nisam stručnjak, ne prodajem maglu, na kraju mojih tekstova nema sugestija da probaju i kupe ovo ili ono što će im magično pomoći, nego je sve čisto, istinito, realno iskustvo koje privlači pažnju i ostvaruje poverenje. 5000 čitalaca dnevno svrati na taj blog danas, primim 10-tak pisama dnevno s dodatnim pitanjima ili samo rečima zahvalnosti za ono što pišem.

Da opet napravim paralelu sa počecima: nekada sam pisala da bih nahranila sebe, sada pišem da bih nahranila čitaoce.

* Kako zarađuješ na internetu?

Od bloga? Prvo sam zaradila prijatelje i to nema cenu. Onda sam zaradila poslove i to mi plaća račune. Na Internetu zarađujem reputacijom koju imam i koju sam stvorila blogom, a koju sam kasnije iskoristila i za poslove kojima se profesionalno bavim. Ovaj blog je najprofitabilnije iskorišćeno potrošeno slobodno vreme u mom životu.

Prizemno govoreći, od bloga sam tek skoro počela da imam neke materijalne koristi. Zahvaljujući priznanjima za blog koje sam primila i priznanjima koja su mi umakla ali me svrstala u red najupečatljivijih blogova u regionu, skrenula sam pažnju mnogih na Mooshemu. Zatečena iznenadnom znatiželjom oglašivača i prodavaca robe i usluga koji su shvatili da se na mom blogu nalaze njihovi kupci, konačno, posle šest godina postojanja bloga, napravila sam i prvi cenovnik. To je bilo smešno iskustvo, ali se ispostavilo neophodnim, jer nisam imala odgovor na sve češće pitanje koliko košta reklama na blogu. Ipak, ta zarada je i dalje u domenu džeparca. Mora se raditi i realni život nije na blogu 🙂

tanjavehovec

* Kako je BELhospice tim došao na ideju da sarađuje sa tobom? Ili ti s njima?

Još najmanje 200 ljudi radi ovo što i ja. 200 trkača iz cele zemlje. BELhospce je napravio dogovor sa Beogradskim maratonom da sarađuju, pa su tako učesnici maratona imali priliku da odaberu da se uključe u BELhospice tim, da trče kao tim, pod istom zastavom da tako kažem, a da svojim trčanjem rade i fundraising i pomognu izgradnju prvog hospice centra u Srbiji. Pratila sam trkače i njihove ideje za fundraising, dok nisam smislila svoju: da treniram tako da pomognem. Da zajedno sa svojim prijateljima i fanovima i čitaocima bloga Mooshema, ulažem u ovu izgradnju: ja dajem svoje utrošene kalorije, oni svoj dinar. I tako, na svih mojih planiranih 40 treninga do maratona, za svaku moju potrošenu kaloriju, neko od ljudi izdvoji svoj dinar koji ide kao donacija BELhospiceu.

Moji treninzi na taj način imaju dodatu vrednost. Radim ono što mogu, za one koji ne mogu, a potrebno im je. Pride, osim novca, pomogla sam da se za ovu organizaciju čuje, makar i u krugu čitalaca mog bloga i moje porodice. Da se podigne svest o važnosti delatnosti ove organizacije za one koji nisu zbrinuti kroz redovan sistem zdravstvene zaštite. Nije mala stvar.

* Ovo je divan način da se promoviše dobrotvorna akcija i da se pomogne ljudima. Vjerujem da si ponosna na ono što radiš? Jesi li učestvovala u još nekim dobrotvornim akcijama? Da li smatraš svoj blog generalno kao dobra stvar i pomoć drugim ljudima?

Moja lična kampanja za BELhospice je sada i neka vrsta odgovornosti. Ja sam se obavezala javno da ću imati 40 treninga za 45 dana. I kad mi se ne ide, i kad mi je teško, i kada nemam vremena za trening, ja ipak moram i hoću sve te prepreke i izgovore da prevaziđem da bih ispunila svoje obećanje. Tako se uzajamno izgrađujemo organizacija BELhospice i ja.

Često učestvujem u dobrotvornim akcijama. Ne mogu da pomognem svuda i svima, ali se trudim da kad god mogu dam svoj ljudski, humani, moralni ili finansijski doprinos. Znam da ja jedna ne mogu da promenim svet, ali ako bi svako promenio makar malo sebe, ovaj svet bi bio bolje mesto. Svaki put kada nekome nešto pomogneš, ti malčice pomogneš sebi. Menjaš sebe na bolje. Na to sam ponosna: što učestvujem i doprinosim da se pojedinci promene, da ljudi promene svoj život na bolje.

Mislim da je to i prava vrednost mog bloga, a i čitaoci širom sveta mi svedoče o tome, koliko su samo motivisani i inspirisani da promene svoj život. Skrivila sam više stotina izgubljenih viška kilograma u regionu i značajno podigla broj prodatih patika i članskih karata u fitness centrima. Neverovatno, ja sedim u Novom Sadu i pišem svoje tekstove, a dobijem pismo iz Australije, Kanade, Indije, iz Holandije, Nemačke, Hrvatske… sa rečima zahvalnosti što sam ih motivisala da učine prvi korak za promene. Kuvam svoje zdrave recepte u svojoj kuhinjici u Novom Sadu, a oni se posle prave po celoj kugli zemljaskoj 🙂

Inspirišem druge, drugi povratno mene inspirišu, izgleda da sam našla čarobnu formulu za duboko zadovoljstvo i ispunjenost.

* Što je tvoja preporuka za sve one koji žele da se bave internetom i da zarađuju?

Moj sin još uvek ne veruje da ja zarađujem na Internetu. On ima 13.5 godina i on najbolje zna šta se radi na Netu – igra se i zabavlja. Međutim, pošto on ima tu nesreću da je njegova keva informatički pismena i napredni korisnik mreža, morao da je nauči prvu stvar kao korisnik Interneta: da pazi kakav trag ostavlja i kako gradi svoju reputaciju na mrežama. Njegov Facebook nalog je uređen po nivoima privatnosti, njegovi prijatelji su svrstani u liste, svi njegovi nalozi su zaštićeni. Iako i dalje misli da je to igra, to je početak ozbiljnog i odgovornog života na Internetu, na kojem će možda i on jednog dana zarađivati. On ne zna za drugu stvarnost. Nas su vaspitavali kao da se ponašamo na ulici ili u gostima, a naša deca zahtevaju dodatno vaspitanje – kako da se ponašaju na Internetu, jer je to njihovo igralište.

Zato je to moja prva preporuka za mlade: pazite na svoju reputaciju na Internetu. To je javan prostor na kojem sve ostaje zabeleženo. Nemojte napisati na mrežama ništa što ne biste, uz svoju sliku, objavili na bilbordu u svom gradu. Drugo, iskoristite šanse koje mi nismo imali i povezujte se, istražujte, razmenjujte ideje i učite. Ako posle toga i dalje želite da vaš posao bude na Internetu, bićete potpuno osposobljeni za to. Ako ga tražite u offline svetu, bar ćete biti sigurni da imate dobar backup CV-ja koji ste sami stvorili na mrežama.

Author: Natasa Djukanovic

Nataša Đukanović je svojom energijom i marketing filozofijom doprinijela razvoju kompanija u tri različite oblasti poslovanja – avioindustriji, bankarstvu i internet biznisu. Aktivno učestvuje na međunarodnim konferencijama koje se bave promocijom, internet start-upovima i upotrebom društvenih medija u poslovne svrhe. Nataša je direktor marketinga u kompaniji DoMEn. Twitter:@natasad

Share This Post On

1 Comment

  1. MOoshema mi je najseksipilnija matorka na svetu.

    Post a Reply

Vaše mišljenje: