Dobrodošli na Ćemovsko polje
Kada svakodnevno gledate istu sliku, teško vam je zamisliti da ona jednom može biti drugačija.
Godinama živim na Starom aerodromu i, možda ne baš svakog dana, ali vrlo često prošetam psa do trim staze na Ćemovskom polju. Na trim stazi se, zapravo, zadržavam još i najmanje. Ne trčim, lijena sam. Ponekad obiđem neki krug oko staze, šetnjom. A onda idemo Vilma, moj pas, i ja dalje, u nešto što bih prije nazvala obilaskom nego šetnjom.
Kao kakve inspektorke, ja naoružana kamerom mobilnog telefona, Vilma željom da onjuši sve što vidi, bilježimo sve promjene na tom putu.
Snimala sam sve i svašta. Kamione koji dovoze i izbacuju smeće, sječu šume i šege i sjekire…
“Šta zna Ciganin šta je zdravo drvo”, reče mi je jedne prilike mladi Rom, na pitanje zašto sijeku zdrava stabla, umjesto da iskoriste već oborena i polomljena…
Gledale smo Vilma i ja svakodnevno kako su se pored gomile građevinskog otpada odjednom našle i pelene za bebe, kako dugo na livadi koja ovih dana zeleni, leži jedna lutka… neki dan sam našla još jednu, u stvari – samo njenu glavu.
Nekad u šali kažem – na Ćemovskom možete naći sve za kuću. Ima tu polomljenog namještaja – ko umije, možda ga može popraviti i dovesti u red; djelova bijele tehnike, automobila, polomljenih cigli, donjeg veša i drugih odjevnih predmeta, plastike… Pomislim nekad da ne bi loše bilo da sakupljam ambalažu – na Ćemovskom bih uvijek imala posla.
Brojni parovi koji večeri provode u tom dijelu grada, bacaju limenke, plastične flaše… Kakvu radost za oči pričinjavaju tek vlažne maramice i ambalaža za kondome posmatraču koji tuda prolazi u danima kad vjetrovi duvaju Podgoricom?! I plastične kese koje se vijore sa obližnje ograde! Nijedan slet iz Titovog vremena nije ravan tom plesu vjetra sa kesama!
Šta moj Facebook prijatelj Al-Ammar Kašić kaže o Ćemovskom:
“Na Ćemovsko sam volio da idem sa psom u šetnju ili da vozim biciklo sa prijateljima. Međutim, kako sam odrastao primjećivao sam da ima jako puno smeća i da je pravi izazov vratiti se sa vožnje biciklom a da ti guma ne pukne. Zadnjih godina sam pokušavao da trčim po polju, međutim ni to nije išlo, jer dok bi došao do polja morao bi da ispreskačem gomile televizora, trosjeda i svakakvog otpada još. Tu je isto i gomila kostiju… užas. Kada trčiš potreban ti je svjež vazduh, ne ovaj užegli miris crkotine. Tako da sada više ne idem na Ćemovsko polje – nikad”.
Nisu svi ti prizori prijatni. Posebno ne oni u blizini Stočne pijace na Ćemovskom – razbacane kosti, koje psi lutalice raznose čitavom površinom poljane.
I ko bi onda rekao da se na tom istom Ćemovskom polju, nalazi “najreprezentativnije stanište zajednice Ofresine Satureja montana, ne samo u Crnoj Gori već i na području bivše Jugoslavije”? I da je Ćemovsko polje “područje od značaja za ptice (Important Bird Area –IBA) i Emerald stanište Bernske konvencije”?
Ko bi pomislio da postoje ljudi sa lijepim uspomenama na Ćemovsko?
“Ćemovsko je moja oaza, mjesto gdje sam mnogo puta izbistrio misli. I mnogo više od toga je za mene Ćemovsko, jer pamtim i dane kad je bilo čisto, kad sam se kao dijete neprestano igrao u park šumi na Ćemovskom.
Puno mi je srce kad nekoga ko nije bio nikada na Ćemovskom polju nagovorim da ga posjeti ili kad pokažem nekome fotografiju, on oduševljeno pita gdje si ovo snimio, a ja kažem: To je ispred moje kuće, odatle se vidi cijeli krug horizonta, pa su i fotografije ovako dobre.
Sjećam se da smo kao djeca pravili kućice od grana… Sjećam se da smo pokušavali da pripitomimo piliće ptica koje bi našli ispale iz gnijezda… Sjećam se kad nas je nastavnik likovnog vodio na Ćemovsko”, lijepe su uspomene Bobana Pejovića na ovaj dio grada.
“Ćemovsko – oĆEMO li ViŠe djevojKO?!? Eto na šta me podsjeća naziv, jer se trudim da gomile smeća isključim iz sjećanja”, kaže moj prijatelj Mirko Vučinić, dodajući da ga Ćemovsko podsjeća i na brojne parove koji su tamo začeli porodice, kao i na brojne “radne” akcije koje su bile usmjerene na oživljavanje sportskih mogućnosti tog dijela grada.
“Volio bih da jednog dana to budu pluća grada…”, kaže.
Ja sam na Ćemovskom skoro svakog dana. I nisam sama. Raduje me kad vidim nova lica – mlade
i stare, koji treniraju na prilično uređenoj trim stazi. Roditelji sa djecom su takođe česta slika ovih proljećnih dana u improvizovanom parku u blizini trim staze. I brojni vlasnici pasa svoje ljubimce rado dovode na Ćemovsko, gdje se međusobno druže i, valjda kao i ja, uživaju gledajući kako se njihovi psi igraju sa drugim psima – jer to, zna to svaki vlasnik, najbolje umori psa.
Nažalost, ta lijepa slika je ograničena na trim stazu i njenu najbližu okolinu, uokvirena brojnim mini deponijama. I to je slika koju želim da promijenim, koju će, nadam se, izbrisati akcija čišćenja u ovog vikenda, organizovana u okviru Mjeseca Planete.
U subotu će, prema planu, radnici podgoričke Čistoće najprije pokupiti veliki otpad. Za nedjelju je planirano da se u akciju uključe i građani. Organizatori, NVO Green Home i Ministarstvo održivog razvoja i turizma (MORT), su obezbijedili autobus, koji će ispred zgrade MORT krenuti u 10.30 sati. U isto vrijeme, sa Trga republike prema Ćemovskom će krenuti i biciklisti.
Doprinos akciji daće i podgorički modelari, među kojima je i karikaturista Goran Šćekić. On i njegovi prijatelji će tokom akcije prezentovati svoj hobi i pokazati kako se upravlja letjelicama koje prave.
Nije ovo prva akcija na Ćemovskom. Danas najčistiji dio šume je takav i uređen zahvaljujući prošlogodišnjoj akciji kompanije Elko Tim i NVO Zid, koji su sredili trim stazu i napravili park za djecu.
Ozbiljno se radujem akciji u nedjelju i nadam se da će, osim tog prizora, i ostali djelovi Ćemovskog biti poželjni za nas šetače. I ne samo za nas sa Starog aerodroma i Konika. Nije Ćemovsko polje samo naše. Kao što ni Gorica nije samo onih iz centra grada. Ni Ljubović nije samo onih sa Zabjela. Ni Tološka šuma nije rezervisana samo za “prekomoračane”, niti je šuma na Zlatici samo za one koji žive u tom dijelu grada…
Zato, dobrodošli svi na Ćemovsko polje! Izbrišimo loše prizore zajedno!
PS: I nadam se da nakon nedjelje više neću gledati ovce kako na Ćemovskom pasu okružene otpadom i razmišljati o tome ko pije njihovo mlijeko…
Autor: Damira Kalač, novinarka ND “Vijesti”
Trackbacks/Pingbacks