Planinarenje je jedna od najljepših sportskih aktivnosti koja poslednjih godina okuplja sve više zaljubljenika u prirodu, kako iz Crne Gore, tako i stranaca koji žele da obiđu destinacije koje su nam tako blizu, a svijetu su poznate već dugi niz godina.

Na tako malom mjestu kao što je površina naše zemlje, nalazi se bezbroj skrivenih i netaknutih mjesta. Čini se da ih je toliko da je malo jedan život da bi ih sve obišli. Na manje od jedan sat vožnje od glavnog grada možete uživati u vrhovima Kučkih planina koji se izdižu iznad dvije hiljade metara, a već uveče poslije osvojenog vrha, ili više njih, kupati se u moru ili pak nekom jezeru tog masiva. Stranci su odavno čuli za Durmitor, Komove, Moračke planine, Prokletije (koje nazivaju balkanskim Alpima) i druge, ali je stanje kod nas malo drugačije…

Svoje planinarsko iskustvo počeo sam da gradim od januara 2007. godine  kad sam postao član jednog od boljih planinarskih klubova. Moja ljubav prema toj plemenitoj aktivnosti bila je sve veća sa svakom novom turom, obiđenim predjelom ili osvojenim vrhom. Planinarenje me uvodi u jedan potpuno novi svijet, svijet pun mogućnosti i neopisive ljepote koja čeka da bude istražena.

Imao sam veliku želju da doživljaje sa svojih putovanja podijelim sa što većim brojem ljudi. Prvi korak bio je otvaranje bloga koji je radio nekoliko mjeseci, da bi već u pocetku počeo stizati veliki broj e-mailova, što me je navelo da kreiram sajt www.popenji.me , koji je ujedno i prvi planinarski portal u Crnoj Gori, simboličnog naziva. Ideja je bila da na jednom mjestu pružim što više informacija vezanih za planinarenje, podijelim svoja iskustva sa drugima, kao i svoje znanje o opremi, boravku u prirodi i sl.

Razvoj interneta i društvenih mreža omogućio mi je još bliži kontakt sa ljudima, pa se tako i broj zainteresovanih za planinarenje povećavao, a oni koji još nisu bili na nekoj turi, željno bi čekali naredni vikend kako bi pošli sa nama. Malo je onih koji u planinu idu bez fotoaparata, a ja sam svoju veliku ljubav prema fotografiji spojio sa planinarenjem, i tako nastaje još jedan sajt – www.srdanovic.me na kome možete naći dio mojih radova, među kojima i fotografije sa naših planina.

Kako je vrijeme prolazilo želja za napredovanjem bila je sve veća, pa se moje interesovanje proširilo i na alpinizam, slobodno penjanje, ali i na povratak biciklizmu čiji sam veliki ljubitelj. Alpinističku školu završavam 2011. godine,  a iza sebe imam dugu listu organizovanih planinarskih tura.

Svoje ambicije i velike planove vezane za prirodu i planinarenje nastavljam da “gajim” u Nevladinoj organizaciji “Simbioza” koju osnivamo u januaru ove godine. Ciljevi organizacije jesu promovisanje planinarenja, zdravih stilova života, uopšteno prirode i Crne Gore kao ekološke drzave.

Kao glavni projekat Nevladine organizacije pokrećemo projekat “Montenegro Outdoor Team” sa ciljem da što veći broj ljudi povedemo u planinu, upoznamo sa prirodnim ljepotama Crne Gore i podignemo ne-tako-visoku ekološku svijest kod građana. Ture su prilagođene za sve, nezavisno od fizičke kondicije, a tokom ljeta planiramo da organizujemo i kampovanja sa brojnim edukativnim sadržajima.

Potvrda dobre organizacije jeste naša prva zvanična tura u kanjon Mrtvice, koja je brojala preko 210 ljudi, pretežno mladih, koji su prvi put bili u ovom prelijepom kanjonu! Sa ovom tradicijom nastavljamo i svakog vikenda, kada vrijeme to dozvoli, organizujemo planinarske ture, od onih laganih – šetačkih, pa sve do uspona na najviše vrhove u Crnoj Gori!

Oni koji bi da nam se pridruže, sve informacije mogu naći na našem sajtu www.outdoorteam.me ili Facebook stranici koju redovno ažuriramo. Pored informacija vezanih za naše aktivnosti, na sajtu možete pročitati i više autorskih tekstova o planinarskoj opremi, boravku u planini i dr. koji su i više nego korisni ljudima koji po prvu put odlaze u planinu.

Poslije priče o ljepotama planine, želio bih da skrenem pažnju da odlazak u planinu ima i drugu stranu, koja se nerijetko pokaže onda kada nespremni ili u pogrešno vrijeme ljudi idu u planinu. Ukoliko nemate planinarskog iskustva važno je da pored sebe imate iskusnog vodiča koji dobro poznaje teren, te da u planinu nikako ne idete sami.

Najčešće se nesreće dešavaju kada potcijenimo planinu i odemo nespremni, a naše planine, iako su relativno blizu, posebno zimi mogu da budu veoma nepredvidive. Vrijeme se u planini mijenja iz sata u sat, zato preporučujem da u planinu krećete rano ujutro i vraćete se prije sumraka, jer temperature tokom noći obično budu veoma niske. Tokom ljetnjih mjeseci gledajte da se dobro zaštitite od Sunca, jer je zračenje na većim nadmorskim visinama posebno izraženo, pa su zaštita od Sunca u vidu kape/šešira i kreme neophodni.

Ne zaboravimo isto tako da ne smijemo ostavljati trag u vidu smeća za sobom, jer ovu prelijepu prirodu ostavljamo i onima koji dolaze poslije nas!

Autor: Radonja Srdanović

Često smo u svojim stremljenima zaslepljeni ciljem, pa ponekad izgubimo iz fokusa, pa čak i iz vida sve ostalo. Nekada je upravo to “ostalo” ono što pravi razliku.

U mađioničarskom zanatu postoji tzv. “princezin trik”. Taj trik se jako često izvodi i postiže fenomenalne rezultate. Veoma je efektan, a u suštini veoma prost, i funkcioniše otprilike ovako – mađioničar odabere i pokaže publici pet karata, na primer: kralj srce, dama karo, kralj pik, dama tref i vojnik srce. Zatim saopšti publici zadatak – zapamtite jednu kartu, a ja ću probati da pogodim koja je. Zatim karte spoji, i posle par trenutaka izbaci četiri, uz komentar da će karta koju su odabrali biti izuzeta. Zatim izbaci četiri karte: damu srce, kralja karo, damu pik, vojnika tref. Zatim pozove publiku porukom – podignite ruku ako vaša karta nije među ovima.I svi podignu ruku. Kako?

Poenta mađioničarskih trikova je u obmani i skretanju pažnje publike na nebitno, npr, pokazivanje na jednu ruku, dok se obmana vrši drugom. Garniture u prvom i drugom pokušaju bile su potpuno različite, ali na prvi pogled veoma slične, a niko nije razmišljao o tome vodeći računa da zapamti informacije o njihovoj odabranoj karti.

Ova iluzija se koristi znanjem o tome kako radi ljudski mozak – videvši deo informacije, smatra da zna sve i ne dovodi to u pitanje. Radimo sa onim što imamo, a to često nije ništa više do malog dela slagalice. I sve što gradimo, gradimo na toj osnovi, umesto da širimo osnovu i stičemo celu sliku. Stiv Džobs nije bio ni muzičar, ni programer, ni inženjer, ni dizajner, ali je ipak suštinski promenio navedene i nekoliko drugih industrija. On je svojim ponašanjem, svojim stavom, odabirom ljudi i vođstvom omogućio da se te stvari dese.

Ako se ne susrećete sa mojim tekstovima prvi put ili ste bili na nekom od mojih predavanja, imali ste prilike da čujete da se maksimalno zalažem da mladi ljudi preuzmu odgovornost, da rade, uče, pokušavaju, rizikuju i da naprave grešku, sapletu se i padnu. Zalažem se, jer smatram da je to jedini način da uče, napreduju i postanu najbolja verzija sebe.

Neko će možda reći da nije poenta pasti, već predvideti i izbeći takav ishod. Generalno, ideja sveta u kojem će sve biti predvidljivo i sigurno je OK, ali kada imate 40+ godina i porodicu i nesigurnost je poslednja stvar koja vam treba u životu. Ali ako nećete da rizikujete, idete srcem, do kraja, onda vam mladost i ne treba. U svakoj borbi učimo od protivnika i učimo od sebe. Svako od nas uči od protivnika; gledamo šta rade, analiziramo, i ono u čemu su bolji kopiramo i primenjujemo. To ne znači da želimo da budemo kao oni, već da želimo da budemo bolji od njih. Da svoje prednosti i njihove prednosti ujedinimo za konačnu pobedu.

Duboko u sebi verujem da je Baron de Kuberten bio cool čikica, ali da je bio malo mlađi, i da je mogao u nečemu pobediti, verovatno nikada ne bi rekao ono što je danas glavni moto Olimpijskog pokreta. Postoji i drugi slučaj, koji je možda Zabranjeno pušenje najbolje objasnilo – “Ko igra za raju, i zanemaruje taktiku, završiće karijeru, u nižerazrednom Vratniku.”

Nedavno sam razmišljao o jednom periodu kada sam relativno često igrao bilijar sa nekim društvom. Uvek sam bio jedan od onih koji su igrali riskantne poteze. Ako bi uspeli, bilo bi spektakularno, ako ne, protivnik bi imao relativno laku situaciju. Obično ljudi koji igraju na sigurno prolaze dobro, ali ne doživljavaju ništa vanserijski. Kompromis je jako teško napraviti, pa je na vama da odlučite. Dovedite svoje prioritete u red – ili igrate za publiku, sa neizvesnim ishodom, ili igrate hrabro, sa srcem, za pobedu, ali za sve pare.

Razlika izmedju talentovanog mladog amatera i profesionalca je u tome što ako imaš posao, talentovani mladić će napraviti nešto izuzetno ili ništa. Sa druge strane, profesionalac će napraviti nešto izuzetno ili samo – nešto.

Ima onaj stari vic kada dvojica mladića nalete na tigra i jedan krene da beži. U neverici ovaj drugi krene da viče za njim “nema svrhe da trčiš, nikada nećeš biti brži od njega”. Trčeći nesmanjenom žestinom, prvi mu odgovara “ne moram biti brži od njega, dovoljno je da budem brži od tebe.” Maurice Saatchi, jedan od braće koja su stvorila Saatchi & Saatchi, često je imao običaj da kaže da u situacijama kada se borio za klijenta 1-na-1 sa protivnicima, da ne mora da pobedi, već samo njega naterati da izgubi.

Ne možete svaki put zatresti mrežu, nekad će lopta jedva preći preko gol linije – ali oba ova slučaja se broje jednako, samo se drugačije pamte i čine da se drugačije osećamo. Da biste odlučili koji je vaš put morate probati sve, a kada ste mlađi, rane lakše zarastaju. Zato krenite, odmah, ako treba i po cenu da uspete.

Digitalno ili analogno, suština je na kraju ista – sve ostalo je samo platforma.

Autor: Ivan Minić, osnivač Burek Foruma, najveće online zajednice na ovim prostorima i ConQUIZtador, najpopularnije browser igre znanja

Naime,  jednog dosadnog ponedeljka veče, pravo niotkuda, pojavio se hashtag #LetKaZvijezdama. Prvih par ljudi, privučeni  atmosferom i  produkcijom koja je više priličila sredini prošlog vijeka, počelo je da na šaljiv i satiričan način komentariše glavne protagoniste. Na udaru od samog početka našli su se (najčešće) neuspjeli pokušaji voditelja emisije Ivana Maksimovića da bude duhovit, facijalne ekspresije i  modne kreacije članice žirija Vjere Nikolić (ostaće vječita dilema da li je veću euforiju izazvala njena “Verbatim” ili “Centralna banka” kreacija), kao i uvijek inovativni izrazi Nikole iz Perpera (“kako si se iscijepala”, “ovo nije bilo energetski”, “imaš tu neku emociju” i sl.)

Dijelom što je ponedeljak u Podgorici krajnje nezanimljiv dan, a ipak mnogo većom zaslugom velikog broja duhovitih i kritički nastrojenih, a ipak nemalicioznih komentara, #LetKaZvijezdama postaje najpopularniji hashtag na Tviteru u Crnoj Gori. Broj ljudi koji komentariše se sa svakom emisijom značajno povećavao, a ljudi (ozbiljno) ponedeljkom u 20 časova više ne planiraju aktivnosti van kuće, već sjede za laptopom ispred televizora čekajuci novi Vjerin gaf, modnu kreaciju Lazara Ilića ili izvedbu pjesme “Someone like you”.

Bilo je par negativnih reakcija, koje su se prije svega odnosile na to što se “omalovažava sve što je naše”, što naravno nije bilo tačno. Iskrena kritika i skretanje pažnje na negativne strane su najbolja motivacija za ljude da nešto što rade, urade bolje. Poznati muzičar Vlado Maraš, kao jedini  tviteraš među Letačima, i kao jedini Letač među tviterašima, prepoznao je značaj koji za ovu emisiju ima njena popularnost na Tviteru. Tim prije što su dolazili  komentari od ljudi koji su prema čitavoj emisiji bili apsolutno objektivni i iskreni, pa je i sam učesnicima prenosio na šta treba da obrate pažnju, šta je ljudima smiješno, a šta im se zamjera.

Kako je emisija odmicala, produkcija se značajno poboljšala, publika u studiju  i scenografija su počeli da doprinose mnogo boljem cjelokupnom utisku, a izdvojilo se i desetak ljudi koji su zaista odlično pjevali. Uporedo sa tim, počele su i zaslužene pozitivne reakcije.  ”Oskar popularnosti” je, bez sumnje, odnijela “Kasandra”, čije je svako pojavljivanje bilo propraćeno ovacijama, a njene koreografije često bacile u drugi plan samog izvođača. Naravno, to ne bi bilo to, a da se ne pomene i čuveni ulcinjski Kazanova, don Meto Kolari, čije je ispadanje  izazvalo mnogo uzdisaja i ženskih tviteraških suza.

Kulminacija čitave stvari desila se u utorak, 15. maja, kada je preko trideset tviteraša zajedno u popularnom podgoričkom lokalu Sejdefa (čijem se gostoprimstvu i ljubaznosti osoblja posebno zahvaljujemo) organizovalo #LetKaZvijezdamaUP i u sklopu toga propatilo finalno veče. #ekipa je uz ovacije pozdravila zasluženog pobjednika, Draška Đukića iz Herceg Novog, neobičnog momka koji je svojom pojavom i dječačkom iskrenošću osvojio srca svih ljudi, pa cak i onih koji su “Let ka zvijezdama”  pratili po prvi put sinoć. Specijalni gost večeri je bio Branko Đurković, @plagosus, naš prijatelj tviteraš iz Beograda.

Na kraju, uz čestitke svim mladim pjevačima koji su imali beskrajnu hrabrost da pokažu svoj manje ili više raskošan talenat, moram priznati da će Tviter biti dosadniji bez vas. Jer, šta drugo raditi ponedeljkom veče nego iščekivati harizmatični intro Ivana Maksimovića i maštovite kreacije dežurnih stilista?

Autor: Matija Medojević

Foto: Luka Zeković, Vijesti

Uglavnom, svi mi učimo jedni od drugih. Ta djeca, možda nešto od mene (barem se nadam) ali i ja od njih. I kroz njih. Prvo shvatim priču o digitalnim imigrantima i digitalnim domorocima - izrazi koji objašnjavaju razlike između nove i stare generacije u digitalnoj eri. SVI ste VI stara generacija! Nova generacija je ona koja je rođena sa računarom u rukama. Ja, iako moderna majka, tek tada nasložim koje su razlike između toga zašto djeca koriste internet, šta im je fokus, čega se plaše i zašto mi (odrasli) koristimo internet, koji nam je fokus i čega se mi plašimo.

Bolje je konstatovati – mi djecu plašimo sa pričama o privatnosti podataka. Da li oni uopšte razumiju šta znači privatnost podataka?! A ako i znaju, je li ih briga!? Naučili su na radionici da nabroje sve negativne strane interneta, među kojima je privatnost i bezbjednost… i maltretiranje, ali nisam baš ostala sigurna je li to jedna od onih stvari koje djeca izgovaraju jer su tako naučena, a u stvari ne razumiju baš najbolje, mada mislim da je u ovom slučaju u pitanju nešto što se opisuje kao globalni fenomen – nije ih briga.

Digitalni domoroci ne brinu o privatnosti podataka. Shvatila sam ono što odrasli opisuju kao veliki problem – dostupnost pornografije – i nije tako veliki problem jer pornografija offline nije ništa bolja. Prošetajte pored trafika – vrlo javno možete da vidite sve moguće varijante naslovnih strana raznoraznih časopisa. Shvatila sam da problem maltretiranje preko Facebooka, postavljanje slika i ružne priče, ogovaranja online, su u stvari samo prenešeni dio iz offline života. Čovjek i djeca su prenijeli svoje offline probleme u online život.

Naravno veliki problem je sa slučajevima kad odrasli “napadaju” djecu preko interneta. Ali kad se sjetim, zar nismo i mi imali svog Butka – nikad osuđeni, a uvijek prisutni pedofil, koji je svakog dana dolazio u dvorište osnovne škole da… ne znam šta radi. Zar nisu i nas naši roditelji plašili manijacima na ulici? I znali smo kako treba da se ponašamo. “Ne pričaj sa strancima! Kad ti se neko čudan obrati bježi!” Zar djeca to ne umiju danas da prenesu u online život? Ovo sve je globalni fenomen. Jednako u Podgorici, kao i u Parizu.

U izvještaju “EU kids online” lako je prepoznati te globalne fenomene, koji možda na najbolji način prikazuju koliko smo mi spremni za Evropsku Uniju – izgleda kao da nema razlika u tome što djeca rade, kako se ponašaju i što misle u EU i kod nas. Neke stvari definitivno nemaju geografske granice. Velika je razlika između nas odraslih iz Crne Gore (vjerovatno i regiona) i odraslih iz Evrope. Koliko roditelja kod nas uopšte koristi Facebook? I ako ga koristi da li umije da isprati što dijete radi online, i umije li da reaguje kako treba? Mada je mnogo veće pitanje šta rade roditelji koji ne mogu da isprate život svog djeteta online? To je kao da pustite dijete da se igra napolju, a da nemate pojma gdje je, sa kim se druži, šta radi, i kad će da se vrati kući.

Da li to što naša djeca isto znaju i isto se ponašaju kao djeca u EU, znači da će za 30 godina sve da se izjednači?

Pokušala sam da napravim malo istraživanje na temu koliko se kod nas koristi Facebook – kod djece i kod odraslih. Zvanični podatak Facebooka je da u Crnoj Gori ima 303.450 Facebook korisnika što iznosi 49% od 625.266 stanovnika (po popisu iz 2011. godine). Svi ćemo se složiti da ima puno duplih naloga, da ponekad kompanije otvaraju Facebook profil umjesto Facebook stranu zbog čega imam potrebu da ih ubijem. Prema popisu je 146.937 maloljetnih Crnogoraca. Od toga 133.240 koristi Facebook što je ukupno 90,67% (Ovaj podatak je prije 15 dana bio 131.580. Nova facebook igra Slagalica je izgleda kreirala ovoliko novih maloljetnih naloga, jer ima ograničenje od samo dvije igre dnevno – vjerovatno problemi sa serverom ). U školama (osnovnim i srednjim) ima 126.928 djece što je 105%. Složićete se da ove brojke nisu baš dobre. Što je sa svima koji su mlađi od 6 ili 8 godina. Što je sa onom djecom koja upišu da imaju mnogo više godina jer je to cool? Ili Facebook nešto pogrešno broji, ili ljudi iz drugih zemalja vole da se pišu kao Crnogorci , ili puno djece ima dupli nalog na Facebooku. Nadam se da je popis validan.

Zapalo mi je za oko da su u popisu popisivali i poznavanje rada računaru, što je možda skretanje sa teme ali je interesantno. Evo šta kažu – “Poznavanje rada na računaru se prikazuje za stanovništvo staro 15 i više godina, što je 501.278 stanovnika…”. “Od ukupnog broja stanovništva starijeg od 15 godina, 35% je kompjuterski pismeno, 16% su lica koja djelimično poznaju rad na računaru. Čak 48% lica ne poznaje rad na računaru…” (?!)(Pitanja: zašto starije od 15 godina? Kao da djeca ispod 15 godina ne mogu da koriste računar? Je li moguće da je tako malo?)

“Broj lica starosti između 16 i 74 godine koji su koristili računar iznosi 53,2%, dok procenat onih koji nikada nijesu koristili računar iznosi 46,8%. Što se tiče korišćenje Interneta, 49,9% lica je izjavilo da je koristilo Internet, pri čemu 76,6% njih Internet je koristilo svakog dana ili skoro svakog dana. 17,5% lica je koristilo Internet najmanje jednom nedjeljno.” – podatak monstat.org. Naravno da sam u svemu ovome naletjela na raznolike podatke, tako da više ništa ne razumijem što se tiče popisa. Primijetićete vjerovatno razlike…

Evo još nekih interesantnih podatka:

• 34% korisnika interneta starosti od 9 do 16 godina, u Evropi, prihvataju prijatelje na Facebooku, a da ih prije toga nikad nisu sreli
• 15% je poslalo lične informacije nekome koga nikada nisu sreli
• 14% su poslali sliku ili video sebe nekome koga nikad nisu upoznali.

Kod nas? Mogu da se kladim da je isto. Ako ne i gore…

Često se priča o tome da mladi ljudi nisu svjesni posledica svog ponašanja online, i kako to ponašanje može da utiče na njihov kasniji život. Mislim da je suštinski isto kao i sve drugo što se dešava sa tinejdžerima, Ako smo djecu naučili da se ne izlazi napolje u donjem vešu tako bi valjda trebalo da znaju da se ne slikaju u donjem vešu. Mislim da ćemo svi mi naučiti mnogo više gledajući njih (djecu) šta rade i kako se ponašaju.

Photo Credits: ND Vijesti

]]> http://digitalizuj.me/2012/05/djeca-globalni-fenomen/feed/ 0 http://digitalizuj.me/2012/05/od-velikog-rija-do-mog-rija-sta-sam-naucila-tvitujuci-uzivo/ http://digitalizuj.me/2012/05/od-velikog-rija-do-mog-rija-sta-sam-naucila-tvitujuci-uzivo/#comments Sat, 12 May 2012 06:37:19 +0000 Gostujući bloger http://digitalizuj.me/?p=2782 Prije nekoliko nedjelja pomagala sam da se organizuje tvitovanje uživo sa konferencije na visokom nivou na temu održivog razvoja u Crnoj Gori. Radila sam to po prvi put, pošto sam počela da koristim Tviter tek prije nekoliko mjeseci.

U dogovorima oko organizacije skupa sa Vladom Crne Gore, inače prvom vladom iz regiona koja se pojavila na Tviteru, smatrali smo da bi bilo važno pokušati da se u diskusiju uključe građani iz cijele zemlje. Dogovorili smo se da uživo tvitujemo sa skupa, kako bi nešto što se često pretvori u žargonsku raspravu o politikama propratio jedan ličniji i manje formalan glas.

Tako je i bilo. Dok je okosnicu rasprave u sali činio sleng iz oblasti razvoja – zeleni rast, pametni rast, održivi razvoj – onlajn dijalog odražavao je zabrinutost u pogledu sve većih troškova za električnu energiju, nezaposlenosti, nezakonite sječe šuma i divljih deponija smeća, skupih bankovnih kredita za privatni sektor i neusklađenosti obrazovanja i tržišta rada.

Diskusija na Tviteru je prevazišla sva moja očekivanja. Bilo je nekoliko iznenađujućih preokreta, ali je, ukupno gledano, bilo veoma zabavno i edukativno. I evo šta sam naučila.

Prihvatite neizvjesnost. Brinula sam se da će onlajn dijalog teći sporo i da građani neće učestvovati. Dok smo u sali postavljali dva velika ekrana za praćenje poruka pomoću programa TwitterFountain, smišljala sam rezervne planove za slučaj da ekrani ostanu prazni i poruka ne bude (evo jednog od njih: jedva sam odoljela nagonu da otvorim nekoliko lažnih naloga i sa njih tvitujem kako bih simulirala diskusiju; toliko o očajničkim mjerama). Na kraju sam uvidjela da ljudi žele da učestvuju i saopšte svoje viđenje. Ako organizujete tvitovanje uživo, smislite nekoliko pitanja na koja biste željeli da dobijete odgovore, zavalite se u stolicu i uživajte u diskusiji.

Treba da vam bude jasno šta želite da postignete. Pametni gradovi, održivi prevoz, rast uz niske stepene emisije gasova, eko-zajednice – čitav žargon održivog razvoja puni novinske stupce i blogove širom svijeta, ali ne postoji dovoljno saglasnosti o tome šta sve to znači. Ljudi ne koriste ove izraze u običnom razgovoru – oni razgovaraju o sopstvenim brigama, problemima i potrebama. A to je upravo ono što smo htjeli da čujemo – bez cenzure, bez filtriranja, dvosmjernu komunikaciju u stvarnom vremenu o tome šta za prosječnog građanina znači održivi razvoj.

Odvojite dovoljno vremena za razgovor sa ljudima. Korisno je pripremiti priču za sajt i saopštenje za štampu o skupu koji organizujete. Ali mi smo htjeli da razgovaramo sa ljudima, da ovo postane pitanje koje ih se lično tiče, da pokažemo svoju posvećenost i lično nastojanje da omogućimo da se na skupu čuju različita viđenja. Uspjeli smo da angažujemo sve veću crnogorsku zajednicu na Tviteru (#ekipa), sačinjenu od ljudi strasno posvećenih ne samo društvenim medijima nego i opštem dobru (#bicikloup) i životnoj sredini.

Prikažite tvitove na ekranu. Ima nečeg nevjerovatno snažnog u tome da ljudima iz cijele zemlje omogućite da u realnom vremenu saopštavaju svoje reakcije na izlaganja na skupu. Time se podižu standardi za govornike, koji u realnom vremenu, pred salom punom učesnika, dobijaju nefiltriran komentar na ono što govore. Građani dobijaju neposrednu priliku da utiču na diskusiju u sali. Nemojte postavljati ekran na kojem se prikazuju tvitovi iza podijuma, pošto se time odvraća pažnja. Postavite ga tako da svi u publici mogu da ga vide. Mi smo koristili besplatnu verziju TwitterFountain. Verzija koja se plaća omogućava da pozadinu prilagodite konkretnim temama i logoima, ali je tada svaka treća poruka reklama za neku kompaniju (‘Dobio sam Twitter Fountain za $24,99’), što odvlači pažnju. Ljudi treba da znaju da će na skupu postojati ekran na kojem će se prikazivati poruke (mi ih nijesmo obavijestili prije skupa). Kada je @biljanagligoric, aktivna članica građanske i tviteraške zajednice u Crnoj Gori, poslala tvit na tu temu, diskusija je postala mnogo življa.

Smislite svoj hashtag. Shvatila sam da #Rio.Me nije validan oznaka, jer tačka predstavlja kraj hashtaga. Zato prije skupa svakako provjerite svoj hashtag kako biste bili sigurni da je validan i da već nije u upotrebi. Korisno je ako imate upečatljiv hashtag – iz hashtaga  #RioMe nastao je naslov za blog: ‘Od velikog Rija do mog Rija.’ Sudeći po proslijeđenim tvitovima, taj naslov je uspio da privuče pažnju (@gquaggiotto). Na kraju, utvrdite da li postoji neka globalna diskusija na sličnu temu i povežite se sa njom u cilju šire promocije svog skupa. U našem slučaju, postojala je tekuća globalna diskusija #Rioplus20. Povezivanje sa njom bilo je uspješno, budući da je tako Crna Gora zadobila pažnju nekih visokih zvaničnika (Administratorke UNDP @HelenClarkUNDP) i institucija (MIT Climate Lab).

Unaprijed isplanirajte svoju ključnu poruku. Razmislite o ključnim porukama, činjenicama i brojkama koja se tiču pitanja na koja pokušavate da odgovorite. Unaprijed ih organizujte u tvitove i koristite ih da podstaknete diskusiju. Ključna izlaganja pretočite u nekoliko tvitova sa naznačenim linkovima ka ključnim dokumentima, istraživanjima ili informacijama koje potkrepljuju poruku. Sve u svemu, mi smo imali oko 20 unaprijed pripremljenih tvitova koji su pomogli da otpočnu diskusije na više različitih tema.

Odredite osobu koja će biti zadužena za diskusiju na društvenim medijima. Treba da imate jednu osobu koja će tokom cijelog skupa biti zadužena za onlajn diskusiju. Tvitovanje o ključnim izlaganjima, činjenicama i brojkama jeste korisno, ali nije dovoljno. Osoba zadužena za društvene medije trebalo bi da učestvuje u diskusiji, daje komentar i identifikuje osobe u sali koje mogu pružiti odgovore i/ili mišljenja o različitim aspektima onlajn diskusije. Ta osoba bi trebalo i da periodično dostavlja onlajn pitanja i komentare moderatoru skupa, kako bi se obezbijedila stalna veza između onlajn rasprave i one koja se odvija na skupu.

Naknadne aktivnosti. Informacije izazivaju zavisnost. Što više znate, to više želite da saznate – pristup tehnologiji samo pojačava ovaj neprekidni ciklus učešća građana u odlučivanju na globalnom nivou. Stoga dobijaju na značaju aktivnosti nakon skupa koji ste organizovali. Kao prvo, shvatite da su ljudi uložili sopstveno vrijeme, energiju i napor da učestvuju u jednom važnom dijalogu.

Mi smo to postigli tako što smo na sajtu storify.com prikazali ukupnu diskusiju i publicitet koji je postigao naš skup, što dodatno omogućava lakšu naknadnu analizu. Kao drugo, građani, koji su glavni korisnici vladinih politika, najbolje mogu da pruže povratne informacije o efektima tih politika i dobre ideje. Među primjere sa našeg skupa spada ideja da se građanima i turistima omogući da prikupljaju informacije o divljim deponijama smeća i  obilježavaju biciklističke staze u gradovima u cilju održivijih oblika prevoza.

Nije suština u tehnologiji, nego u angažmanu. Neki od kolega i prijatelja su bili skeptični kad je riječ o tvitovanju uživo sa ovog skupa. Neki su mi otvoreno rekli da tehnologija ne predstavlja rješenje za sve i da bi trebalo da budem realnija i praktičnija u svom poslu (zapravo se slažem sa prvim dijelom ove rečenice). Ali ono što uviđam baveći se pitanjima razvoja (a pretpostavljam da to važi i za bilo koji drugi sektor ili posao) jeste da ako nijesam u mogućnosti da utvrdim kako druge institucije rješavaju probleme na kojima radim, da angažujem zajednice u cilju realnijeg prikazivanja njihovih potreba i problema i prilagodim svoj plan djelovanja stalnom prilivu takvih informacija, to znači da ne radim dobro svoj posao. Tehnologija mi omogućava da do takvih informacija dođem na uspješan, aktivan i, makar za mene, veoma zabavan način.

Mnogi se još uvijek pitaju da li su društveni mediji samo najpopularniji pojam ove godine, nakon čega će izblijedjeti i ustupiti mjesto sljedećem hitu. Današnja tehnologija nam omogućava da angažujemo zajednice u mjeri koja je prije svega nekoliko godina bila nezamisliva. Ona redefiniše izradu, sprovođenje i praćenje politika. Ona uspostavlja vezu, pretvarajući društvene medije u ekosistem nalik onom iz biologije, koji ne podstiče već odražava ljudsko ponašanje i potrebe. Ona sadrži ogroman potencijal za poboljšanje života ljudi širom svijeta. Stoga, ukratko: koristite tehnologije za uspostavljanje veza, podsticanje angažmana i rušenje hijerarhija koje ne stvaraju vrijednosti. I zabavite se pritom!

dr Milica Begović Radojević,
šefica Sektora za ekonomiju i zaštitu životne sredine u Kancelariji UNDP u Crnoj Gori