Rad na daljinu – prednost tehnologije i zabluda našeg doba

Kako broj ljudi sa naših prostora koji prepoznaju freelancing i mogućnost rada od kuće kao sjajnu opciju za zaposlenje raste, tako se i broj objava koji pišu o prednostima takvog načina rada eksponencijalno povećava. U svemu tome se jedno pitanje često zaboravlja, a ja ga često vidim kao neko ko radi kao dio tima sa članovima koji su daleko. Da li radnici na daljinu stvarno mogu da se osjećaju kao dio tima?

Ne želim ovdje da obeshrabrujem takav rad, štaviše, mislim da je to odlično. Jedino što želim da kažem je da ima nešto u tome da se srijećemo oči u oči, bez ekrana i kamera, glavom i bradom prisutni. Nešto što ne može da se odigra u digitalnom svijetu, preko Skypea, Slacka ili Google Hangouta. Iako nam je Internet omogućio virtuelna radna mjesta i kolaboraciju na daljinu, kroz praksu se pokazalo da fizička blizina ima mnoge prednosti.

Outfit - glavna prednost rada od kuće :)

Outfit – glavna prednost rada od kuće 🙂

Ima nešto u tome da se srijećemo oči u oči, bez ekrana i kamera, glavom i bradom prisutni.

Već par godina imamo zaposlenog u DoMEnu koji radi iz Los Angelesa. “Srijećemo” se jednom nedeljno preko Skypea, razmijenimo novosti i ideje, šaljemo mejlove na dnevnoj bazi, pričamo preko WhatsAppa ako treba nešto hitno i odrađujemo zajedničke sastanke bar dva puta nedjeljno sa američkim partnerima. Ja pokušavam da je držim u toku sa svim što radimo, o čemu pričamo, što su planovi, želje, problemi. Ona učestvuje u našim kulturološkim raspravama o klijentima i njihovom “cimanju” po Twitteru. Za mnogo stvari je smatramo dijelom tima. Ipak, to što je toliko daleko, i geografski i po vremenskim zonama, predstavlja neku vrstu otuđenosti i od nas pojedinačno i od tima kao cjeline. Jedine prave situacije u kojima se osjećamo kao tim su kad se srijećemo na konferencijama ili kad Kelly dođe u Crnu Goru, koju ona smatra svojom drugom domovinom.

Nedavno smo Kelly i ja imali panel sesiju na Internet konferenciji na kojoj se pričalo o kulturnim razlikama u timovima, koja se ističe kao problem održavanja i produktivnosti timova. Imali smo nevjerovatnu publiku koja se posle 20 minuta uključila u razgovor i cijela sala se pretvorila u binu. Svi su pričali o svojim kulturološki raznovrsnim timovima. Svima je najveći problem fizička razdvojenost, i to ne toliko zbog vremenskih zona, različitih ritmova, i kulturoloških razlika, koliko zbog daljine – fizičke udaljenosti. Tu valjda ona stara izreka “daleko od očiju, daleko od srca” dobija poseban – poslovni ton.

Da li je dovoljno biti u toku da biste se osjećali kao dio tima?

Tim je po definiciji grupa ljudi sa različitim vještinama potrebnim da se izvrši zadatak, posao ili projekat. Članovi tima rade nezavisno, dijele ovlašćenja i odgovornosti, pojedinačno i kolektivno, i što je najvažnije imaju zajedničku viziju. Tim postaje više od grupe ljudi u trenutku kad se pojavi zajednički osjećaj predanosti timu koji kreira sinergiju i zbog toga generiše rezultate koji su veći od sume pojedinačnih dostignuća članova tima. Ta sinergija se jako teško postiže bez fizičke blizine, i ne postiže se u korporacijama sa izraženom hijerarhijom.

Već u toku “izgradnje” samog Interneta, koji je i zamišljen kao alat za kolaboraciju timova i kao osnova rada na daljinu, predviđalo se da će digitalni alati omogućiti timovima da rade na daljinu. Međutim, ispostavilo se da to ipak nije dovoljno.

Robert Noyce i Gordon Moore 1970 u Intelu

Robert Noyce
Opuštena kultura koju je Noyce unio u Intel je u stvari donešena iz Fairchild Semiconductor. On je tretirao svoje zaposlene kao porodicu, nagrađujući i ohrabrujući timski rad. Njegov stil upravljanja je u stvari postavio osnove za uspjeh mnogih priča iz Silicijumske doline.

Postojanje kolaborativnog rada se posebno ističe u oblastima gdje se od zaposlenih očekuje inovacija i kreativnost. Osnove timskog duha u tehnologiji i prednosti tog duha za inovaciju je svakako postavio Robert Noyce koji je sa Gordonom Mooreom osnovao Intel 1968, a prije toga pokrenuo proizvodnju mikročipa kroz Fairchild Semiconductor, čiji je bio suosnivač, 1957. godine. Noyce je zbog toga poznat kao “gradonačelnik Silicijumske doline”, i to ne samo kao neko ko je započeo masovnu proizvodnju mikročipova, nego i kao neko je postavio osnove nekonvencionalnog vođenja tehnoloških kompanija. Njegov opušteni stil upravljanja u kojem se ophodio prema zaposlenima kao prema porodici i nagrađivao i podsticao timski rad je postavio kulturu Silicijumske doline do današnjeg dana. Intel je u jednom trenutku imao prostor za velike timove u kojima je radilo toliko ljudi da su se zaposlenima ramena prosto dodirivala. Iz takvog okruženja se i desila Noyceova druga revolucija – mikroprocesor i niz drugih otkrića na kojima počiva današnja tehnologija.

Kad je Steve Jobs dizajnirao novu glavnu zgradu za Pixar, bio je opsjednut dizajnom atrijuma, trudeći se da čak postavi toalete tako da omogući slučajne susrete. U njegovim poslednjim kreacijama je bio i plan da se novi Apple prostor postavi kao set koncetričnih prstenova, sa krugovima otvorenih prostora koji okružuju centralno dvorište, sve kako bi omogućio razmjenu iskustava i formirao mjesta za razmjenu ideja.

Pixar zgrada

Čak se i tehnološke kompanije koje bi najviše trebale da budu fokusirane na korišćenje Interneta kao alata za kolaboraciju, okupljaju u prostorima popularno nazvanim hubovi, kao što su TechHub, Startit centar, Hub385. Ovakvi prostori osim međusobnog povezivanja članova tima omogućavaju raznim timovima da se druže, sarađuju, čuju jedni druge.

Ako rad u zajedničkom prostoru ipak nije opcija, šta jeste?

Najpoznatija “distribuirana” kompanija Automattic koja ima 451 zaposlenog iz 45 zemalja svijeta ima organizovan sistem srijetanja – barem tri puta godišnje sa članovima tima sa kojim rade i jednom godišnje na nivou kompanije u cjelini.Kada ni to nije opcija, onda ostaju svakodnevni sastanci i podsticanje organizacione kulture koja podstiče nešto više od pukih razmjena informacija vezanih za posao. Priča koja po meni to najbolje opisuje jeste iskustvo Andrije Vučinića koji već šest godina radi na daljinu za kompanije sa sjedištem u Americi.

adifeatured

Upoređujući iskustva dvije kompanije za koje je radio za to vrijeme, ono što on vidi kao razlog zašto se u kompaniji za koju trenutno radi osjeća dijelom tima jeste radi njene organizacione kulture. Kako sam kaže: “Ono što te čini da se osjećaš kao dio tima je priča koja nema nikakve veze sa poslom. Male stvare koje znamo jedni o drugima, kad pitamo kako je neko ko je kolegama bitan, ili kad jedni drugima želimo da brzo ozdrave, i tjeramo ih da uzmu AFK time. Kad se radujemo njihovim uspjesima kao što bismo to radili sa prijateljima za svaku njihovu pobjedu ili im dajemo podršku kad stvari krenu nizbrdo.” To se sve postiže kroz nedjeljne sastanke na kojima je očekivano da će jedan dio vremena, i to najveći dio, biti posvećen stvarima koje nemaju veze sa poslom, već smijanju, glupiranju i dijeljenju iskustava. I opet, susretima timova nekoliko puta godišnje. Upravo su ti susreti ono što održava odnos među ljudima, što im omogućava za ostvare povezanost za mnogo kraće vrijeme i da održavaju tu povezanost do sledećeg.

Rad na daljinu stavlja u etar jednu veoma tešku činjenicu, a to je da koliku god pomoć od strane kompanije imali, u vidu procedura i organizacione kulture, na vama je da se uklopite. Na vama je da pronađete svoje mjesto u timu, ako treba, da se za njega i izborite. Kada radite na daljinu, to se samo vidi prije i brže. Mnogo je lakše “čitati” emocije i komunicirati 1-na-1 i upravo je ta umješnost komunikacije nešto što rad na daljinu čini toliko izazovnim.

interkulturarni panel dio tima

Sve dok mi, kao djelovi tima koji sarađuju na daljinu, budemo svjesni prednosti rada od kuće, ali isto tako i izreke “daleko od očiju – daleko od srca”, odnosno prednosti povezanosti sa timom, legenda o Internetu kao alatu za kolaboraciju na daljinu može da živi. U trenutku kad izgubimo živi kontakt kao tim, vrijednost i cjelina zajedničkog rada nestaje

Natasa Djukanovic

Author: Natasa Djukanovic

Nataša Đukanović je svojom energijom i marketing filozofijom doprinijela razvoju kompanija u tri različite oblasti poslovanja – avioindustriji, bankarstvu i internet biznisu. Aktivno učestvuje na međunarodnim konferencijama koje se bave promocijom, internet start-upovima i upotrebom društvenih medija u poslovne svrhe. Nataša je direktor marketinga u kompaniji DoMEn. Twitter:@natasad

Share This Post On

Vaše mišljenje: