Neko reče da su dokumentarni filmovi kao malarija – razvijaju se širom svijeta i to velikom brzinom. Filmski stvaraoci, naročito oni iz mlađih generacija, putem D-filma žele da objasne svijet u kom živimo.
“Ljudi žele veću istinu o stvarnosti – to je istina koja se bitno razlikuje od one koju dobijamo putem tradicionalnih medija ili Holivuda” – Lusi Voker, britanska rediteljka dokumentarnih filmova.
UnderhillFest, festival dokumentarnog filma, koji je organizovan od 3. do 12. juna u Podgorici, pokazao nam je i ove godine zašto je real-life bolji od bilo kakve fikcije!
Počevši od izložbe dokumentarnih fotografija koja je prvi put organizovana u Crnoj Gori (mrzim ovo: “Prvi put u Crnoj Gori…”, ali zaista moram to da naglasim jer je iznenađujuće da su prvi put, na jednoj zajedničkoj izložbi, prikazane fotografije koje bilježe situacije iz, na pimjer. života u kampu na Koniku, rada na njivi, poplava u Zeti, demonstracija tokom Parade ponosa, i tako dalje), preko filmskih projekcija koje su organizovane svake večeri u fenomenalnoj bašti kafea Soul II Soul. Autori većine prikazanih filmova su bili i gosti festivala, pa su nakon projekcije odgovarali na pitanja publike (moram da pohvalim publiku, koja se iz godine u godinu sve manje ustručava da postavi pitanja).
Ove godine, na festivalu je bio i poseban segment posvećen D-filmovima i odličnoj hrani – Dokumentarna kuhinja. Svako koga zanimaju dokumentarci ili planira da snimi film, tamo je mogao čuti korisne stvari o produkciji D-filmova – kako doći do novca, koje su to prepreke sa kojima se suočavaju autori i kako ih prevazići, da li morate imati rediteljski background da biste se bavili time (da vam odmah kažem – NE)… Znam dosta ljudi koji su zainteresovani da u budućnosti snime dokumentarac, ali malo ih je došlo da čuje, recimo, Reginu Schilling, autorku filma “Titove naočare”, Erolla Bilibanija, direktora jednog sjajnog festivala – DokuFesta, koji se organizuje u Prizrenu ili ostale reditelje…
Pa, gdje su ti mladi ljudi? Ne znam. Vjerovatno problem vrućine (“Koji pakao – ne mogu ti izać’…”) u kombinaciji sa našom starom, dobrom inertnošću (“Pušti, dobro je to, ima ko će da se bakće s tim…”).
Ja bih voljela da svake godine na UnderhillFestu vidim makar po pet zanimljivih filmova iz Crne Gore, a ove godine smo imali dva u takmičarskoj konkurenciji. Za dobar dokumentarac nije potrebno otkrivati velike tajne ili raskrinkavati korporacije i vlade – potrebno je samo da se osvrnemo – “Svijet je onoliko zanimljiv, koliko smo mi radoznali”.Evo, recimo specijalnu nagradu u regionalnoj selekciji ove godine, dobio je film „Krš“. Sniman je u Crnoj Gori, a autor je Vladimir Todorović iz Srbije. Film prati proces izgradnje kuće italijanskog diplomate, koji je za taj poduhvat izabrao krševiti crnogorski predio. Nagradu sa ovim filmom dijeli “Ljubavna odiseja” hrvatske autorke Tatjane Božić, koji izgleda kao tipičan chick-lit, ali zapravo je humorističan i brutalan prikaz njenog emotivnog života, a kad se neko potpuno ogoli pred vama, jednostavno ne možete da ostanete ravnodušni… Film hrvatskog autora, Igora Bezinovića “Veruda – film o Bojanu” u nešto više od pola sata (koliko film i traje) upoznaje nas sa životom pulskog mladića, koji je 20 godina svog života proveo u kvartu Veruda. To je ujedno i pobjednički film u regionalnoj selekciji. Ili, recimo, film Hane Polak “Something better to come”, koji je sniman 14 godina (In your face, Boyhood!) i govori o životu Jule koja odrasta na najvećoj evropskoj deponiji. Ne pamtim da me je u poslednjih nekoliko godina neki film toliko pogodio do srži da jednostavno nisam mogla da progovorim nekoliko minuta nakon projekcije.
Ovo su, inače, samo neki od filmova zbog kojih je vrijedilo posjetiti UnderhillFest, na kome je bašta svake večeri bila puna… I kada je kiša nekoliko puta padala usred filmskih projekcija, niko nije otišao! “Ovo je test – ako ljudi ne pođu, znači da im se film zaista dopada” – poručila je SMS-om Adriana Altaras, protagonistkinja njemačkog filma “Titove naočare”, tokom kog je publika potpuno izignorisala kišu, samo da bi mogla da odgleda njenu potragu za svojim korijenima.
Pored specijaliteta iz “Dokumentarne kuhinje”, ove godine smo uz veliku pomoć kompanije DoMEn pokrenuli i Web-hronike festivala, koje smo svakodnevno objavljivali na našem YouTube kanalu. Društvene mreže su najbrži način informisanja, naročito mladih, a više njih smo željeli i da vidimo na festivalu. U tom slučaju, nismo mogli računati da će nam biti dovoljno tradicionalno medijsko pokrivanje. Uostalom, znate i sami kako funkcionišu redakcije kulture u našim tradicionalnim medijima. Ne znate? Pa, to nažalost nije najbitnija rubrika koja privlači gledaoce/čitaoce i prodaje jedan medij, pa su i novinari na Underhill događaje dolazili samo ponekad. Zato smo mi odlučili da tokom festivala imamo svoj medij! Imaš kameru, program za montažu? Internet? – 3,2,1… you’re in the air! Novinari u crnogorskim medijima su besplatno preuzimali naš sadržaj, a portali i festivali dokumentarnog filma u regionu su nas “shareovali”. Rezultat toga je da je priča o jednom međunarodnom festivalu, koji se organizuje u jednoj maloj bašti u Njegoševoj ulici, došla do više adresa širom svijeta, nego što bi to mogla da učini ista emisija koja bi se, na primjer, emitovala na nekoj televiziji!
Danas su video-oprema i programi za montažu dostupniji nego ikada, pa samo treba da pogledamo oko sebe i pronađemo dobru temu za snimanje filma koji bismo sledeće godine mogli gledati na UnderhillFest-u.
Ambiciozno? – Nikako.
Značenje D-filmova danas je rastegljivije nego ikada. Možete se igrati sa različitim žanrovima i kombinovati igrani film, novinarstvo, memoare, satiru… Kao što rekoh, stvarni život često umije da bude čudniji i zanimljiviji od bilo čega što bismo mogli izmisliti.
Autor: Hanja Marović
