Nakon prethodnog teksta u kojem sam vam predstavio najbolje petorke Brooklyna, Washingtona i Indiane, na redu je četvrti tekst iz ovog serijala i nova tri tima.
Miami Heat
Ekipa sa Floride je krajem osamdesetih godina XX vijeka pristupila ligi, i od tada imaju tri titule prvaka i još dva poraza u finalima lige.
Plejmejker: Tim Hardaway bez dileme zauzima mjesto najboljeg plejmejker u istoriji ekipe. Nakon sedam uspješnih sezona u Golden State Warriorsima, pojačao je Miami. Već u prvoj sezoni, bilježio je preko 18 poena i 10 asistencija po meču. U karijeri je biran pet puta za All Star mečeve i isti broj puta u najbolje petorke lige. Kao i mnoge druge igrače, konstantne povrede su omele Tima da postigne još više u karijeri. Međutim, ono što ga je još više koštalo uspjeha je njegova narav! Dolazio je u sukob sa gotovo svim trenerima sa kojima je sarađivao. Takođe je optuživan i za homofobiju, jer je u radio emisiji izjavio da “mrzi gej osobe”. Kasnije se izvinio zbog toga, ali je izjava ostala zabilježena a on “obilježen” kao homofob. Prepoznatljiv je bio po nevjerovatno brzom i ubitačnom crossover driblingu kojim je lomio čuvare. Njegovi rezultati još više dobijaju na značaju kada imamo u vidu njegovu visinu od “samo” 182 centimetra.
Bek: U ekipi Miamia su bili oduševljeni kada su sa pete pozicije na draftu 2003. godine mogli da “pokupe” Dwayne Wadea. Iako je bio dominantan u srednjoj školi, Wade nije dobio pozive “velikih” koledža da se priključi njihovim programima. Razlog je vrlo jednostavan, slabi rezultati na ACT testu koji moraju da polažu svi oni koju žele da upišu koledž. Marquete je ipak odlučio da mu pruži šansu i Wade je na najbolji način to opravdao, doveo je ekipu do NCAA Final Four-a. Već u prvoj NBA sezoni, “Flash” je pokazao da je igrač sposoban za najveće domete. U paru sa O`Nealom 2006. godine, donosi prvu titulu na Floridu, a Wade je proglašen za MVP finalne serije. Nakon nešto slabijih rezultata, došla je i “Big three era” u kojoj je Wade došao do još dvije titule. Jedini je igrač uz Udonisa Haslema koji ima sve tri titule. Wade je prepoznatljiv po svojim nevjerovatnim ulazima koji potpuno izluđuju protivničke igrače. Interesantan podatak: Wade je treći najgori šuter za tri poena u istoriji lige, kada se uzmu u obzir igrači koji su šutnuli preko 1.000 trojki. Zbog stila igre, Wade je često kroz karijeru, pa i ove sezone, veliku muku mučio sa povredama, prije svega koljena, ali bez obzira na to možemo reći da je Flash među 10 najboljih igrača u XXI vijeku.
Krilo: Nakon neuspješnih pokušaja da sa Clevelandom dođe do titule, LeBron James se priključio “Vrelini”, i zajedno sa Wadeom i Boshom formirao “Veliku trojku”. Možete da ga ne volite (kao i potpisnik ovog teksta 🙂 ), ali jednostavno morate da ga poštujete. Fascinantno je koliko je LeBron unaprijedio svoju igru kroz karijeru i koliko se prilagođavao kako protivnicima, tako i svojim saigračima. Ono što mu se ne može osporiti je to da je svoje saigrače činio znatno boljim, to jest, da je iz njih izvlačio maksimum. Njegovu eru na Floridi su obilježili dueli sa Pacersima, kao i četiri finala lige i dvije titule. James je proglašavan za MVP u obije finalne serije u kojima je Heat dolazio do titule. U dresu Heata bilježio je prosjek od 26,9 poena kao i 7,6 skokova i 6,7 asistencija po meču. Lebronov prosjek poena po meču je najbolji prosjek u istoriji ekipe. James je, takođe, u ovom periodu provedenom na Floridi ostvario i dvije titule za najkorisnijeg igrača lige.
Wade, James I Bosh proslavljaju titulu 2013. godine nakon pobjede od 4:3 u finalnoj seriji protiv Spursa
Krilni centar: Bez dileme, Alonzo Mourning zaslužuje da nađe svoje mjesto u najboljoj petorci Miamija. Čovjek koji je ostavljao bukvalno SVE što je imao na terenu.”Zo” je bio srca i duša tima i neko ko je bio zadužen da “utjera strah u kosti” protivničkim igračima. Pored toga što je bio sjajan napadač, Alonzo je bio jedan od najboljih blokera u istoriji lige. Zabilježio je sedam nastupa na All star mečevima, dva puta je predvodio ligu po broju blokada, a takođe je dva puta biran za najboljeg defanzivca lige. Na veliku žalost, početkom XXI vijeka, otkrivena mu je bolest bubrega i Alonzo je morao da propusti cijelu sezonu. Nakon što je uspio da se donekle oporavi, Alonzo se vraća u ligu i sa Heatom osvaja titulu 2006. godine. U dresu reprezentacije osvojio je Olimpijske igre u Sidneju 2000. godine i Svetsko prvenstvo u Kanadi 1994. godine. Drži sve moguće klupske rekorde kada su blokade u pitanju (ukupan broj blokada, broj blokada u jednoj sezoni, broj blokada u jednom meču).
Centar: Najdominantniji centar u XXI vijeku, Shaquille O’Neal je najbolja “petica” u istoriji ekipe. U Miami je došao nakon razlaza sa Lakersima koji je nastupio zbog sukoba sa Bryantom. U tom momentu, Shaq je imao 32 godine, ali je i dalje bio sposoban da izdominira protiv svakog čuvara. Shaq je doveden kao podrška mladom Wadeu, i kao neko sa kim će napasti titulu. Do titule su došli 2006. godine, a kada se pogleda spisak saigrača, vidi se koliki je to uspjeh. U nepune četiri godine koje je proveo u ekipi, Shaq je bilježio preko 19 poena i devet skokova po meču. Većina zna da se Shaq pojavljivao na filmu i to u glavnim ulogama, međutim manje je poznato da je izdao čak četiri studijska albuma. :). Tokom priprema Dream Teama II, izjavio je: “Prvi Dream Team je bio gomila staraca, mi bi ih pobijedili bez problema”. Nakon poraza Orlanda od Houstona u finalu, izazvao je Hakeema na meč “1 na 1”.
Honorable Mentions: Chrish Bosh, Udonis Haslem, Glen Rice, Ray Allen.
Orlando Magic
Još jedna ekipa sa Floride koja je u ligu ušla krajem dvadesetog vijeka, ali za razliku od Heata, oni nemaju titulu prvaka lige.
Plejmejker: Treći pik sa drafta 1994. godine, Anfernee “Penny” Hardeway je najbolji plej u dosadašnjoj istoriji Orlanda. Na početku karijere je upoređivan sa Magicom, prije svega zbog visine koja nije bila karakteristična za poziciju na kojoj je igrao. Penny je odrastao u saveznoj drzavi Tennessee, gdje nije bilo mnogo izbora – ili ćeš biti član bande ili ćeš postati profesionalni sportista, a on je, srećom, izabrao ovu drugu varijantu. Pored toga što je bio izvanredan napadač, Penny je bio i izvrstan defanzivac. U dresu Orlanda, Hardeway je “krao” u prosjeku skoro dvije lopte po meču. Nakon završetka karijere posvetio se humanitarnom radu, kao i stvaranju boljih uslova za trening djeci u njegovom rodnom kraju. Zabilježio je i četiri nastupa na All Star mečevima. Penny je treći kradljivac i četvrti asistent u istoriji ekipe.
Hardaway u duelu sa najvećim svih vremena
Bek: Iako je samo četiri sezone proveo u ekipi, Tracy McGrady se sasvim zasluženo našao na ovom spisku. Nezaustavljiv u napadu, mogao je da izmisli koš na način koji ne možete da zamislite. U te četiri sezone, bilježio je prosječno preko 28 poena po meču, što je najbolji prosjek u istoriji ekipe. U svojoj najboljoj sezoni imao je prosjek od 32,1 poena po meču. Kada se zna da je u “najslabijoj” sezoni u dresu “Magije” imao prosjek od 25 poena i 7,9 skokova po meču, onda znate o kakvom se igraču radilo. Biran je četiri puta u najbolje petorke lige (sva četiri puta kao igrač Orlanda). Takođe je zabilježio i sedam nastupa na All Star mečevima. U doigravanju je imao još bolji prosjek poena (32). Ono što “bode oči” je podatak da ekipa za koju je McGrady nastupao nikada nije prošla prvu rundu doigravanja.
Krilo: Iako možda po igrama ne zaslužuje da se nađe u ovoj petorci, ipak sam na listu morao uvrstiti Grant Hilla. Kakvo bi to bilo skrnavljenje da se “Brat Hedo” našao ispred njega. Hill je doveden iz Detroita uz ideju da sa T-Macom čini okosnicu tima, međutim, povrede su učinile svoje. U prve tri sezone je odigrao samo 48 mečeva, a cjelokupnu četvrtu sezonu je propustio. U mečevima u kojima je nastupao, Hill je pokazao kakav igrač je mogao da postane, ali na veliku žalost, nikada to nije uspio da uradi. Koliko su ga povrede omele govori podatak da je u sedam sezona provedenih u Orlandu odigrao samo 200 mečeva, a propustio 354. U dresu “Magije”, bilježio je nešto preko 16 poena, 5 skokova i 3,1 asistenciju po meču.
Krilni centar: Nakon vrlo uspješnih sezona u Bullsima, Horace Grant se pridružio Orlandu. Grant je bio član generacije Orlanda koja je igrala prvo finale NBA lige (1995.godine) u kojem su lako izgubili od Houstona. Ono što je Granta kroz cijelu karijeru pratilo i po čemu je bio najprepoznatljiviji su zaštitne naočare. U karijeri je osvojio četiri šampionske titule, i zabillježio je jedan nastup na All Star meču. Grant je na terenu često radio one “prljave” poslove koji se i ne primjećuju mnogo u statistikama. Poznat je i kao veliki ljubitelj životinja i da u blizini svoje kuće ima manju farmu, a takođe je poznat kao veliki vjernik (posjećivao je crkvu prije svakog meča). Još jedna zanimljivost vezana je za to da je u svaki meč ulazio sa novim parom patika, a u karijeri je odigrao preko 1300 mečeva. 🙂
Centar: Moram priznati da je ovo bila veeelika dilema, ali ipak sam prednost dao Dwightu Howardu ispred O’Neala. Dileme oko toga ko je bolji igrač apsolutno nema i Shaq je tu u ogromnoj prednosti. Za njega se često kaže da je bio najbolji skakač lige, i to prije nego što je smio legalno da kupi alkohol. Dwight je još u djetinjstvu dobio nadimak “The Miracle Child”, jer je njegova majka izgubila čak sedam beba prije nego što ga je rodila. U momentu kada je počeo da trenira košarku, Dwight je igrao na poziciji plejmejkera, što iz sadašnjeg ugla zvuči zaista nestvarno. Kako je rastao, mijenjala se njegova pozicija i dosanjao je san da bude najbolji centar NBA lige. Kada je Orlando dobio pravo da bira prvog pika na draftu 2004. godine, Dwight je znao da će vjerovatno njega izabrati, i nije pogriješio. Već u prvoj sezoni uticao je na to da ekipa ostvari 15 pobjeda više nego u sezoni ranije. Prvi je igrač koji je došao direktno iz srednje škole i u prvoj sezoni odigrao 82 meča kao starter. Vrlo brzo su svi ključevi ekipe prepušteni njemu i to je ekipu dovelo do finala lige 2009. godine. Kada se pogleda spisak saigrača postaje vam jasno kakva je to magija bila… Saigrači su imali samo jedan zadatak u napadu, da “ćoškare” i sačekaju povratni pas. Tu igru do savršensta je doveo Stan Van Gundy. U sezoni koja još uvijek traje, Dwight je postao najmlađi igrač u istoriji lige koji je uspio da dođe do 10.000 skokova. U jednom intervjuu od prije par dana izjavio je da ima preko 20 zmija koje su mu ljubimci, i preko 50 pištolja i pušaka, tako da dobro razmislite ako ste mislili da opljkačkate njegovu kuću. 😛
Honorable mentions: Shaquille O´Neal, Hedo Turkoglu, Nick Anderson, Rashard Lewis, Darrell Armstrong.
Milwaukee Bucks
Ovo je ekipa koja je osnovana 1968. godine i od tada nije mijenjla svoju lokaciju. Posjeduje jednu šampionsku titulu i još jedno finale lige, ali to se desilo prije više od 40 godina.
Plejmejker: Iako je pojačao Buckse na samom kraju karijere, veliki Oscar Robertson jednostavno mora da se nađe u najboljih pet. Kroz prebogatu istoriju lige bilo je mnogo dominantnih igrača, ali niko nikada nije uspio da u jednoj sezoni ima tripl-dabl prosjek – niko osim Big O. Već u prvoj sezoni u ekipi, Big O je donio jedinu titulu u istoriji Bucksa. Oscar je praktično bio neuništiv, u karijeri je prosječno igrao preko 42 minuta po meču, i po tom parametru je treći u istoriji. U legendarnoj tripl-dabl sezoni je ostvario čak 41 tripl-dabl. Samo još pet igrača ima toliko tripl-dabl učinaka, ali u cijeloj karijeri!!! U dresu Bucksa je prosječno bilježio 16,5 poena i 7,5 asistencija po meču, što su znatno slabiji rezultati u odnosu na njegov prosjek u karijeri. Osvajač je zlatne medalje na Olimpijskim Igrama 1960. godine u Rimu sa reprezentacijom Sjedinjenih Američkih Država.
Jabbar i Robertson, dvojac zaslužan za jedinu titulu Bucksa
Bek: 10 sezona koje je Sidney Moncrief proveo u ekipi su bile i više nego dovoljne da zaume mjesto u najboljoj petorci. Draftovan je kao peti pik na draftu 1979. godine. U dresu Bucksa bilježio je prosječno nešto preko 16 poena uz sjajan šut od preko 50% preciznosti. Međutim, ono što ga je činilo još boljim bila je i sjajna defanziva. Proglašen je jednom za najboljeg defanzivca lige, a pet puta biran u najbolje defanzivne petorke. Takođe, zabilježio je i pet nastupa na All star mečevima. Njegov dres sa brojem 4 je povučen iz upotrebe. O kakvom se igraču radilo dovoljno govori i sledeća izjava Michaela Jordana:
“When you play against Moncrief, you’re in for a night of all-around basketball. He’ll hound you everywhere you go, both ends of the court. You just expect it.”
Krilo: Peti pik na draftu 1996. godine, Ray Allen, zauzima svoje mjesto u prvoj petorci. Vlasnik najljepšeg skok šuta u istoriji košarke (po mom mišljenju) je prvih šest i po sezona karijere proveo u ovoj ekipi. Ljubitelji košarke iz Milwaukeea su gotovo svako veče mogli da uživaju u pravoj šuterskoj klinici koju je priređivao Allen. U dresu Bucksa bilježio je prosječno 19,6 poena po meču. Do prije par sezona bio je vlasnik rekorda po broju ubačenih trojki u jednoj sezoni (269), ali ga je Curry prestigao. Ray je takođe i igrač sa najviše ubačenih trojki u istoriji lige (2.976). Zabilježio je i 10 nastupa na All star mečevima. Manje je poznat sistem treninga koje je praktikovao kroz karijeru. Naime u dvorani bi bila pogašena većina svijetala, upaljeno bi bilo samo par sijalica, tek toliko da Ray nazire obrise konstrukcije i obruča, i tako bi šutirao do beskonačnosti. 🙂 Na ovaj način se pripremao za sve ono što ga očekuje u mečevima…
Krilni centar: Terry Cummings zauzima mjesto na poziciji krilnog centra. Draftovan je od strane Clippersa koji su tada nastupali kao San Diego Clippersi. U prvoj sezoni u ligi bilježio je prosječno 23,6 poena i 10,7 skokova po meču i izabran je za najboljeg rukija u ligi. Nakon samo dvije sezone seli se u Milwaukee. U dresu Bucksa je proveo pet sezona i bilježio je prosječno 19,4 poena i 7,8 skokova po meču.U tom periodu, dva puta je biran u najbolje petorke lige, a takođe je zabilježio i dva nastupa na All star mečevima.
Centar: Kareem Abdul-Jabbar je, bez ikakve dileme, najbolji igrač koji je ikada igrao za ovu ekipu. Mnogi igrači imaju dugotrajne karijere i na taj način postaju legende, a, za razliku od njih, drugi su FENOMENALNI samo na vrhuncu svojih karijera. Jabbar je objedinio obije pomenute kategorije. Kareem je dominirao gdje god se pojavio, od srednje škole preko koledža i NBA lige. Čak tri puta je proglašavan za MVP završnog turnira NCAA. U dresu Bucksa je bilježio nestvaran prosjek od 30,4 poena i preko 15 skokova, a kad tome dodamo i 3,4 blokade po meču, valjda se makar malo može približiti koliko je bio dominantan. Do savršenstva je doveo čuveni šut poznati i kao “sky hook” koji je nemoguće izblokirati. Predvodi ligu po broju poena i mislim da ga niko nikada neće stići. Rekorder je i po broju nastupa na All Star vikendima, i na njima ima čak 19 nastupa. Njegov dres sa brojem 33 je sa potpunim pravom povučen pod svodove dvorane.
Jabbar izvodi svoj prepoznatljivi šut “Sky hook” dok ga čuva Willis Reed, centar New York Knicksa
Honorable Mentions: Bob Dandridge, Marques Johnson, Glenn Robinson, Sam Cassell, Paul Pressey
Sledeći petak očekujte i poslednje tri ekipe iz istočne konferencije… 🙂
