Kako su (samo)ubice, jeretici i čudaci postali popularni… (RPG Saga Vol. II)

U prvom dijelu naše RPG Sage smo pričali o tome da je prva prava RPG igra bila Dungeons&Dragons (D&D), koja je izašla 1974. godine i koja ove godine slavi 40. rođendan. Ova godina se obično uzima i za početak tabletop RPG igara uopšte, s obzirom da je D&D bio inicijalna kapisla koja je pokrenula i sve ostale igre.

Početak D&D je bio veoma skroman. Ernest Gary Gygax (smatra se ocem D&D i tabletop RPG uopšte) i Dave Arneson su osnovali kompaniju TSR i izdali D&D koji je bio svojevrsna nadogradnja „ratnih igara“ koje su bile relativne popularne u to vrijeme. Sam Gygax je izjavio da su smatrali za veliki uspjeh ako u narednih pet godina uspiju da prodaju 50.000 komada. Tokom 1974. godine su prodali hiljadu – to prvo izdanje je bilo u potpunosti ručno urađeno i spakovano i danas je izuzetno traženo od strane kolekcionara (cijena se kreće od 6 do 10 hiljada dolara). Godinu kasnije, TSR je prodao 4.000 novih kopija, a onda je tržište naprosto eksplodiralo. Tražnja je počela vrtoglavo da raste, SAD je zahvatila „RPG manija“ i 1981. godine, samo sedam godina nakon izlaska, D&D je već imao 3 miliona igrača, a TSR je prodavao oko 750.000 D&D setova godišnje.

NEW-DD-Logo
Tokom tog perioda i mnoge druge igre su se pojavile na tržištu, koristeći novostvorenu tražnju i popularnost RPG igara. Među njima, najpoznatije su Traveller (1977), Runequest (1978), Rolemaster (1980, inače sistem koji koristi moja grupa) i Call of Cthulhu (1981, inspirisana pričama majstora horora H.P. Lovecrafta). Paralelno sa tradicionalnim RPG igrama, 1977. godine je izašao Dagorhir, „borbena igra“ i preteča onoga što danas zovemo Live Action Role-playing odnosno LARP (više o LARP u trećem nastavku 🙂 ). Pored toga, počeli su da izlaze časopisi posvećeni RPG kao Dragon Magazine i Adventure Gaming.

Rast popularnosti RPG igara i sve veći broj igrača su neminovno učinili RPG igre insteresantnim i široj javnost, odnosno medijima. Ali, prije nego što pređemo na stvar, da pokušam da vam malo dočaram tadašnju atmosferu. Još 1954. godine, od strane svih ljubitelja stripa omrznuti psihijatar Fredric Wertham, je objavio svoju čuvenu knjigu „Zavođenje nevinih“ (Seduction of the Innocent). U njoj, Wertham se obrušio na stripove kao najgori oblik književnosti/umjetnosti, i „dokazao“ da stripovi predstavljaju osnovni uzrok maloljetničke delikvencije, kriminala, ubistava i samoubistava. Odjek je bio toliko veliki, da je po ovom pitanju pokrenuta istraga pred američkim Senatom, gdje se gospodin Wertham pojavio kao ekspert. Iako odbor Senata nije uspio da dokaže vezu između stripova i delikvencije, poslata je jaka poruka izdavačima stripova koji su, u strahu od cenzure, donijeli tzv. Comics Code kao pravilnik i formirali Comics Code Authority kao tijelo koji su se de facto bavili auto cenzurom stripova. Iako su kasnija istraživanja jasno pokazala da je „naučni rad“ gospodina Werthama pun rupa, da su metodi korišćeni proizvoljno, ispitanici birani na neregularan način i samim tim dobijeni zaključci bili potpuno pogrešni, Comics Code se ipak održao skoro 50 godina, do početka 21. vijeka, a jedan od giganata industrije stripa, DC Comics, ga je napustio tek 2011. godine!

U takvom okruženju, u konzervativnoj Americi, bilo je jasno da RPG igre neće biti dobrodošle. 🙂 (uostalom, sudbinu stripova će, na ovaj ili onaj način, doživjeti i anime, mange, kompjuterske igrice i vjerovatno svaki naredni oblik zabave). Prvi veliki događaj u borbi „zabrinuti roditelji i pošten narod protiv RPG igara“ 🙂 se desio već 1979. godine. Mladić po imenu James Dallas Egbert je nestao iz svoje sobe na Univerzitetu Mičigen, nakon što je ostavio poruku da će izvršiti samoubistvo. Započeta je velika policijska potraga, a porodica mladića je angažovala i privatnog detektiva da pomogne u potrazi. Upravo taj privatni detektiv, William Dear, je medijima saopštio da je James sišao u tunele sa instalacijama ispod studentskog doma, motivisan partijom D&D koju je igrao sa kolegama i koja ga je natjerala na samoubistvo. Mediji su objeručke prihvatili ovu teoriju i u narednih nekoliko dana RPG igre su postale problem broj 1 za mlade u Americi i osnovni uzrok ubistava, samoubistava, krađa i svega ostalog što je u datom trenutku bilo na repertoaru. Nekoliko mjeseci kasnije, privatni detektiv Dear je našao mladića, koji je pobjegao sa univerziteta, kako radi na naftnom polju i vratio ga kući. Jednu godinu nakon ovog događaja, James Dallas Egbert je izvršio samoubistvo.

Kako to obično biva, kada god postoji opšta histerija u vezi sa bilo čim, pojave se ljudi koji hoće da profitiraju na nečijem strahu. Iz tog razloga, Rona Jaffe je 1981. godine napisala knjigu Mazes and Monsters (jasna aluzija na Dungeons & Dragons) koja opisuje slučaj James Dallas Egberta i upozorava sve mlade ljude da ne skrenu njegovim putem. 🙂 Po ovoj knjizi je naredne godine snimljen istoimeni film, koji je pored toga poznat i kao prvi film u kom je Tom Hanks glumio glavnu ulogu. Film je, sa današnjeg aspekta, prilično naivan i očigledno je da autori apsolutno nisu razumjeli tematiku, čak ni osnovne principe funkcionisanja RPG, ali je u to vrijeme značajno doprinio formiranju negativnog imidža RPG igara.

111

Tom Hanks spašava svu djecu svijeta od pošasti zvane RPG

Pet godina nakon „slučaja Egbert“, privatni detektiv William Dear je objavio knjigu „The Dungeon Master“ u kojoj je prvi put objavljena prava istina o James Dallas Egbertu. Dear je objasnio da je dao obećanje dječaku da će ćutati o slučaju neko vrijeme, ali da želi da ljudi saznaju pravu istinu – a to je da je James patio od depresije još od srednje škole, imao problema sa drogom, porodicom i da je sve to kulminiralo samoubistvom. RPG igre nisu imale apsolutno nikakve veze sa tim. U narednih nekoliko godina obavljena su se još dva važna istraživanja – psihijatar Armando Simon je nedvosmisleno dokazao da ne postoje negativni uticaji igranja RPG igara (i prvi ukazao na nekoliko značajnih pozitivnih uticaja), a Michael Stackpole je dokazao da je stopa ubistava i samoubistava među ljudima koji igraju RPG igre dva do tri puta niža od prosjeka. Kasnije će se saznati, upravo od jednog od autora D&D Dave Arnesona, da je tokom 80-ih godina 20. vijeka, za vrijeme hladnog rata, na svakoj američkoj nuklearnoj podmornici bio makar jedan D&D set kao jedan od načina smanjenja nervoze i zabavljanja posade. Neki vojnici i danas praktikuju ovaj vid opuštanja. 🙂

Sve navedeno je značajno smanjilo pritisak na RPG igre (i igrače prije svega) po pitanju delikvencije i kriminala, ali se paralelno pojavila nova teorija o tome zašto su RPG igre tolika „pošast“. Nekoliko religijskih organizacija, predvođeni ljudima kao što su Patricia Pulling i Tracy Hickman, počeli su da vrše veliki pritisak na izdavače RPG igara iz razloga što igre navode djecu na obožavanje đavola, prizivanje demona, satanizam i rituale žrtvovanja. (Ovom prilikom, pod zakletvom, svečano izjavljujem da tokom svoje RPG karijere koja traje više od 20 godina nisam napravio nijedan pakt sa đavolom, nisam prizvao nijednog demona, niti žrtvovao ijedno živo biće (ako ne računamo povremene roštilje 🙂 ). Pritisak je bio dovoljno veliki da, 1989. godine, natjera TSR da iz igre izbaci termine kao što su demoni, đavoli i sl. Stvari su tokom devedesetih godina prošlog vijeka polako vraćane na svoje mjesto, kako je pritisak opadao, i od 2000. godine su ponovo u originalnoj formi.

Posljednji veliki problem sa kojim su RPG igrači morali da se izbore nije bio toliko opasan, ali je trajao najduže – a to je stereotip RPG igrača. Dugo vremena (a za neke još uvijek 🙂 ) tipičan RPG igrač je doživljavan kao klasični „nerd“ – muško (u 99% slučajeva), u srednjoj školi ili na fakultetu, društveno neprilagođen, teško komunicira, ima zatvoren krug ljudi sa kojima se druži, a koji su svi slični njemu. Uglavnom živi sa roditeljima (obično u podrumu 🙂 ), mali je, neugledan i neće imati djevojku barem do 37. godine. A ako ste nekim slučajem žensko i pripadate ovoj grupaciji, tek onda vam nema spasa. 🙂 Ovo je, naravno, stereotip koji u manjoj ili većoj mjeri tangira sve ljude koji vole računare, igrice, stripove ili nešto slično tome, ali je kod RPG igrača možda i najizraženiji.

Vin-Diesel

Tipičan bubuljičavi klinac koji igra RPG igre

Kako je popularnost geekova rasla u 21. vijeku, tako su i ovi stereotipi postajali slabiji. Onog trenutka kada je „biti geek“ izgubilo svoju negativnu konotaciju, počeli smo da otkrivamo da su RPG igre pasija brojnih poznatih ljudi. Tako smo mogli da saznamo da su košarkaš aktuelnog NBA šampiona San Antonio Spursa, Tim Duncan, bivši trener LA Lakersa, Mike Brown, glumci Robin Williams, Ewan MacGregor, James Franco, Ben Affleck, Judi Dench, Rosario Dawson, Mila Kunis, Felicia Day, Veronica Belmont, kao i tvorci serije Game of Thrones David Benioff i D.B. Weiss, svi igrali, ili i dalje aktivno igraju RPG igre. Glumac Vin Diesel je toliki fan, da je čak napisao predgovor za specijalno izdanje povodom 30-ogodišnjice D&D. Komičar i voditelj Stephen Colbert, koji će naredne godine zamijeniti jednu od najvećih američkih TV ikona Davida Lettermana, je izjavio da su mu RPG igre značajno pomogle da razvije sposobnost improvizacije i adaptacije, što je bilo ključno za njegov napredak u karijeri. Glumac i režiser Jon Favreau, čovjek koji je režirao i/ili producirao prva dva nastavka Iron Mana i Avengerse, smatra da su mu RPG igre u velikoj mjeri pomogle da razvije maštu i sposobnost pripovijedanja, koje su od izuzetnog značaja za njegov posao. Norveški poslanik i bivši ministar za razvoj Heikki Holmås je možda otišao i najdalje – on smatra da RPG igre mogu promijeniti svijet.

Popularnost igara, stripova, animiranih filmova i sličnih oblika zabave je danas na najvećem nivou u istoriji. Industrija zabave je postala izuzetno moćna – industrija kompjuterskih igara je u ovom trenutku veća i od filmske i od muzičke industrije. Kako su Felicia Day i ekipa The Guild otpjevali – „sada su geekovi postali cool“.


Kako je čitav put, opisan u ovom postu, izgledao sa mog ličnog aspekta moći ćete da pročitate u sljedećem, istovremeno i posljednjem nastavku ove RPG Sage. Pričaćemo i o različitim formama RPG igara koje postoje danas, a na kraju vas čeka iznenađenje – Digitalizuj.Me najavljuje još jednu ekskluzivu. 🙂

P.S. Standardno je pravilo da je drugi dio svake trilogije ujedno i najgori. Empire Strikes Back i Aliens su samo izuzeci koji potvrđuju pravilo. Nadam se da ovaj (pre)dugačak blog post nije bio baš toliko loš, a najava ekskluzive na kraju služi kao moj očajnički pokušaj da vas navedem da ipak pročitate i treći dio. 🙂

Nikola Vulic

Author: Nikola Vulic

Predavač, konsultant, zaljubljenik u sport, pen&paper RPG fanatik, gejmer (ne nužno tim redosledom). Suosnivač Digitalizuj.Me.

Share This Post On

Vaše mišljenje: