Kako to misliš – ubili ste čovjeka?!? (RPG Saga Vol. I)

“Pa čekaj, kako ste ga onda uhvatili?“

“Lako, razapeli konopac preko puta, kada je projahao pao je i mi smo prišli i dokrajčili ga. Uzeli pisma i to je bilo to.”

“A leš?”

“Standardno – bunar u selu, sa druge strane. Em niko neće povezati sa nama, em će imati sa čim da se zabavljaju do kraja mjeseca.”

U ovom trenutku svi postajemo svjesni konobara koji sa nevjericom i strahom u očima stoji u polu-koraku na nekih 2 metra od našeg stola, dok mu se na licu ogleda teška borba – da li da se napravi da ništa nije čuo i nastavi da radi svoj posao, ili da pozove policiju, ili da da otkaz i pobjegne što dalje odavde. 🙂

Za nas su ovakve reakcije postale manje-više standardne i očekivane. I ne, ne pripadam nekom tajnom udruženju plaćenih ubica, niti smo jedan od onih satanističkih kultova koji žrtvuje ljude. (mada više o tome u narednom tekstu 🙂 )

U pitanju je – igra. Svako ko me makar malo poznaje, zna da imam “neko čudno društvo” sa kojim obično jednom nedjeljno igram neku igru sa još čudnijim kockicama (za sve ostale – (ne) brinite, biće posebna priča o ovome 🙂 ). Oni malo upućeniji su obično čuli i za termin MERP, mada ni njima nije baš jasno o čemu se tu u stvari radi. Što je najgore od svega, ta igra traje 20 godina i „nikako da je završimo“. 🙂 Tema današnjeg posta (i još par njih koji će biti objavljeni u narednom periodu) je upravo ta čudna igra, ili bolje rečeno društveni fenomen koji traje već 40 godina i koji je, u brojnim zemljama, imao veliki uticaj na društvo u cjelini.

rune-gray-rpg-dice

Čudne kockice – Oružje za privlačenje novih igrača od 1974

RPG, odnosno role-playing-game, je tip igre koji podrazumijeva da igrač vodi izmišljenog lika u nekom realnom, istorijskom ili, najčešće, izmišljenom okruženju. Sam termin RPG je vjerovatno poznat većini gejmera kao žanr igara na računaru (Elder Scrolls, Fallout ili World of Warcraft u multiplayer varijanti), ovdje govorimo o takozvanom klasičnom RPG (tabletop RPG, pen-and-paper RPG…). I dok je, s obzirom na broj različitih RPG formi koje su nastale u prethodnom periodu, teško generalizovati o načinu igre, jedna formula je manje-više uvijek prisutna – svi igrači igraju likove, koje su sami napravili u skladu sa pravilima i karakteristikama svijeta u kom igraju, i najčešće su dio jedne grupe koja ima svoje ciljeve. Ovdje dolazimo i do osnovne razlike između RPG i većine klasičnih, takmičarskih igara. RPG nema osnovni cilj, koji je jasno definisan. Ne postoji „protivnik“ i ne postoji „pobjednik“. Igrači imaju potpunu slobodu da se, u okviru svijeta u kom njihovi likovi „žive“, ponašaju na onaj način za koji sami smatraju da je ispravan. Mogu ih pokretati motivi kao što su slava, novac, radoznalost, altruizam (rijetko se srijeće 🙂 ) itd. Ovo je vjerovatno i najteža prepreka koju treba da savladaju ljudi koji su navikli na klasične igre u kojima se znaju jasna pravila i šta treba da se uradi za pobjedu. Kao i u stvarnom životu, potpuna sloboda ponekad zbuni ljude i samostalan izbor ciljeva, još u dogovoru sa drugim igračima, može da predstavlja problem. Međutim, upravo se tu i krije najveća draž RPG igara koja će, ukoliko vas ne odbije na samom početku, od vas vjerovatno napraviti zavisnika za čitav život – možete da uradite šta god poželite.

Sama igra u praksi izgleda ovako – svi igrači sjede, obično za jednim velikim stolom. Jedan od igrača vodi samu igru i zove se GM (skraćeno od GameMaster, odnosno DM – Dungeon Master). Njegov/njen zadatak je da kreira svijet u kom se igra odvija i stvara avanture kroz koje će ostali likovi prolaziti. Svi ostali su igrači koji vode likove u tom svijetu na onaj način na koji sami smatraju da je ispravno. Otprilike 90% igre se svodi na priču – GM opisuje okruženje, ljude sa kojima se igrači srijeću, prepreke koje treba da pravaziđu, protivnike sa kojima treba da se bore… Naravno, većina grupa koristi i druge rekvizite – mape, figurice, slike, muziku – ali to su sve dodaci koji samo služe da približe neke elemente igre. Koristeći sposobnosti svojih likova, koji su definisani kroz pravila samog sistema, i već pomenute čudne kockice, procjenjuje se da li su igrači uspjeli u određenim akcijama ili ne. Partije se obično igraju u sesijama koje mogu da traju od par sati pa do nekoliko dana (dani odmora i vikendica na planini/selu 🙂 ) pri čemu jedna kampanja (igra u kojoj igrate sa istim likovima u okviru istog svijeta) može da traje tu jednu sesiju, ili da se rastegne na nekoliko godina.

2565683346_09f49456cb_o

(A)Tipična RPG sesija 🙂

Različite forme RPG pristupa u praksi postoje još od početka 20. vijeka, međutim prva „prava“ RPG igra je nastala mnogo kasnije. Godine 1974. kompanija TSR i dva autora, Dave Arneson i E. Gary Gygax, su napravili igru koju su nazvali Dungeons&Dragons (skraćeno D&D), koja će postati najpoznatija igra tog tipa na svijetu i poslužiti kao inspiracija za manje-više sve klasične i kompjuterske RPG igre od tada. D&D je do sada zaradio oko 1,3 milijarde dolara i samo u Americi ima preko 6 miliona igrača. Ove godine se slavi 40 godina od izlaska D&D i praktično početka tabletop RPG igara, a u narednih par sedmica će početi prodaja najnovijeg, petog izdanja pravila za D&D.

To je upravo i bio motiv da pokrenem ovaj mini-serijal tekstova. U narednim postovima ćemo malo više pričati o tome kako je nastao D&D, kakve su bile reakcije u početku i kako se razvijala zajednica. Dotaći ćemo se i stereotipa vezanih za RPG igrače, kao i kako čitava stvar izgleda sada. Govorićemo i o uticaju na društvo, a moći ćete da pročitate i neke lične doživljaje.

P.S. Ostatak Digitalizuj.Me ekipe me praktično od pokretanja bloga moli da napišem par tekstova na ovu temu. Nadam se da će sada konačno biti zadovoljni i da će me ostaviti na miru makar pola godine. 🙂

Nikola Vulic

Author: Nikola Vulic

Predavač, konsultant, zaljubljenik u sport, pen&paper RPG fanatik, gejmer (ne nužno tim redosledom). Suosnivač Digitalizuj.Me.

Share This Post On

Vaše mišljenje: