#BicikloUP ili “Kako dobiti bananu?”

Pet sati popodne. Sad sam sišao sa bicikla i ostavio ga na terasi. Vozio sam do Spuža i nazad. Krenuo preko Mareze, malo uzbrdo, prelijepo nizbrdo, pa u Spuž. Tu dobih bananu.

Nastavih preko Pričelja do Duklje, pa preko nekog željezničkog mosta, malo makadamom, završih u Zagorič. Sve to sa pedesetak ljudi od kojih 40 prvi put u životu vidim.

Jedna osoba od tih 40 mi je dala onu bananu.

Put od toga da nisam imao s kim da vikendom “spičim” van gradske košnice, do poklonjene banane po sred Spuža, dug je samo mjesec dana.

Član sam neke grupe na Facebooku “Podrška razvoju biciklističke infras…”. Kako – ne znam. Ali znam da sam to postao isti dan kada mi je stigao i friend request od “tetke drugi pas”. Poslije nekog vremena stiže mi notifikacija da lajkujem i neku stranicu “Hoćemo biciklističke staze u Podgorici”. ‘Ajde i to vala – “like” dugme mi je bliže kursoru. Notifikacije su počele da divljaju. Ovaj link, onaj link, iskulira se jedan, drugi, e treći – ‘aj vala da pogledam prije nego se ispišem iz tih grupa/stranica jer me “smoriše”. Bijaše video. Evo koji:

Jesi li osjetio/la išta? Takav sam osjećaj otprilike imao i ja.

Počeo sam biciklom da idem na posao.

Krenuo trotoarom. Ujutro, 8 i po, ženica u roze kaputiću ispred mene, ide u suprotnom smjeru, ukipila se, stisla ruke uz sebe. Krenuo sam da je zaobiđem – poskoči u stranu, pa se i ja cimnuh i zamalo slomih. Nakon nje, isprepadah još par ljudi i odlučih da neću da traumiram narod nego da poštujem zakon – vozim ulicom u nedostatku biciklističke staze. Inače, vozio sam ponekad po gradu prošlog ljeta i jeseni, mada je više biciklo smetalo tati na terasi nego što je meni koristilo. Ljudi sada manje gaze sirenu nego prije samo pola godine – veliko iznenađenje, napredak. Ali i dalje sviraju, da se razumijemo. Zašto mi sviraju dok vozim? Racionalni pokušaj dolaska do odgovora na to pitanje me uvijek dovede do histeričnog smijeha – sam sa sobom.

Dođem na posao i zaključam biciklo za rešetke. Iza tih rešetki je prozor, iza prozora ja – radim. Ne bih ga, šanse nema, ostavio (i zavezanog naravno) a da ga ne vidim. A volio bih da to mogu. Većina mojih želja je ostajala na “volio bih”. U ovom slučaju je bilo više “volio bih” vezanih za istu stvar. Volio bih da mogu skroz opušteno da vozim biciklo gradom, volio bih da skroz opušteno vozim van grada, volio bih da mogu biciklom da pođem u biblioteku i vežem ga na mjesto predviđeno za to, da ga niko ne ukrade, volio bih da pođem na fakultet biciklom i tamo ga vežem, na kafu… Od ovih “mjesta”, inače, jedino na kafu idem. Kada bi postojali bajk-parkinzi možda bih išao i na ostala. Volio bih da budem “on” na videu i da po kišici vozim djevojku na biciklu.

Odužih pa da skratim, ovo se desilo u pet minuta jednog dana: psovanje po gradu, po Mugiju, po ljudima, pauza, nerazmišljanje o ovoj temi – jedan minut, psovanje po gradu, psovanje radi psovanja, pauza, iskuliranost, psovanje po sebi, kapiranje da nešto može da se uradi, kapiranje da mogu ja nešto da uradim, kapiranje da ja želim to nešto da uradim, kopanje po grupama i stranicama na Facebooku. To je stalo u četiri minuta. Poslednjeg minuta sam sabirao. Na Twitteru je već bio planiran #BicikloUP događaj. Neko je postavio znak # i napisao BicikloUP iza njega i to je valjda na Twitteru značilo – ajde da radimo nešto skupa. Njih nekolicina hoće da proslave dan planete Zemlje vozeći se biciklom po gradu, opominjući ljude da je auto štetno za našu dragu planetu, da je bučno, da je skupo…  Na Facebooku šaljem poruku administratoru pomenute grupe – Zorici, i složismo se da je #BicikloUP super i da treba da podržimo.

Mjesec dana kasnije – 22. april. Ustajem, a već po rupicama na roletni znam da je vrijeme katastrofa. Kiša pada i ne pada. I Micev se češka po glavi. Idemo na trg. Rominja. Tu se nalazim sa par “nepoznatih” ljudi sa Facebooka i Twitera sa kojima sam dogovarao sve (u međuvremenu sam pozvao poznanike na Facebook-u da pomognu ako žele i tako smo dobili i sajt) i očekujući još dvoje-troje ljudi zbog kiše, razgovor je bio tipa “e je*i ga”.

Osjećaj kada je par biciklista došlo na trg iz pravca Njegoševog parka, pa par iz pravca stadiona, pa 20 iz pravca Sahat kule, pa 10… PRICELESS. Uglavnom, 70 osoba koje se ne poznaju krenuli su u vožnju kruga po Podgorici u pratnji policije, i uz kreativne psovke vozača stigli nasmijani ponovo na trg. Priceless. Proslavismo tako Dan planete Zemlje.

Pitao sam se jesam li ja uradio nešto više od tih ljudi što sam Zorici poslao poruku? Više od šezdesetšestogodišnjaka (da 66) koji je po kišici (par kapi je palo) zajedno sa svojim sinom dopedlao do trga??? Pfff… Od sada psujem samo grad i sebe – ne ljude.

Tada se znalo da to neće ostati na tome. Znalo se po reakcijama. Znalo se da ljudi neće stati. Bilo je taman toliko ljudi da bi izazvali lančanu reakciju. Kao kritična masa (Kritična masa je najmanja količina fisionog materijala potrebna za održavanje nuklearne lančane reakcije). I stvarno ljudi se registrovaše na forum, na sajtu biciklo.me, i postavi se nova tema “Tura do Spuž”. E, tu sam bio danas. A tu temu – to nije postavio niko od nas koji smo radili oko sajta i #BicikloUP. To si mogao da uradiš i ti. Možeš i dalje.

Ko je sve u našoj ekipi (mislim na one koji su spremni da izdvoje par sati zarad nečeg korisnog njima i drugima)? Ne znam, jer je toliko sjajnih ljudi samo našlo svoju ulugu u svemu ovom ne štedeći svoje slobodno vrijeme, a to je prilično dragocjeno vrijeme.

Cilj: mijenjanje navika, nekakvo podizanje nekakve svijesti (hvala “Buksovcima” na svemu), zabava, popularizacija bicikla kao prevoznog sredstva i biciklizma kao sjajnog sporta. Sve to će dovesti do povećanja brojnosti biciklista, a onda će to dovesti i do parking mjesta, a nadamo se u budućnosti, i do staza.

Inače, ono poređenje “kritična masa”… Nisam fizičar, nego hoću da vam kažem da će Podgorica biti jedan od gradova koji se ponose i ovim.

Ne znam ko je postavio onaj video na Facebooku. Promijenio mi je tok. Nepoznata osoba sa “mrznog Fejsa”.

Sada dižem ovo pero, za Facebook, za Twitter i sve ostale društvene mreže, i da ih ljudi okrenu u svoju korist!

Autor: Bojan Erceg

 

Author: Gostujući bloger

Share This Post On

5 Comments

  1. Do sada sam imala priliku da citam update-ove na twitter-u i preko Digitalizuj.me… svaki me odusevio, present blog included. Jedva cekam da se pridruzim na jednoj od tura!! 🙂 Svaka cast!

    Post a Reply

Vaše mišljenje: