Snovi o letenju

Pred vama nije klasičan tekst na blogu. Ne bih davao naziv formi, ali svakako je nešto što traži malo vašeg vremena. Nadam se da će biti vredno vaše pažnje. Hvala. (Srđan Erceg)

San o letenju je bio jedan od večitih snova čovečanstva. Od pračoveka, preko antičkih ljudi, indijanaca, afričkih plemena, azijskih carstava, do srednjeg veka, renesanse, romantizma, i početka dvadesetog veka, čovek je s uzletom, strepnjom i nadanjem gledao u nebo.

Ko živi gore? Kako je biti u oblacima? Da li možemo sedeti na njima? Da li je Nebo, takođe tu? Kada stignemo tamo, kako će nam biti?

Osvojiti ga, se činilo kao poslednja granica, sve do 17. decembra 1903. godine, i braće Rajt, Orvila i Vilbura, koji su se tog sudbonosnog dana vinuli tri metra u vis, tokom 12 sekundi, dužinom od 37 metara, prosečnom brzinom od 10,9 kilometara na čas i Čoveka uveli u doba leta. Dan za pamćenje.

Za nas, predstavnike modernog sveta, san predaka je java, ali i nešto mnogo manje. Ne samo što znamo da će se granice uvek pomerati, već smo toliko navikli na činjenicu da je homo sapiens među cirusima, altostratusima i kumulonimbusima, da ni ne pridajemo veći značaj tome. Šteta.

Čak je nekada najveći san čovečanstva, mnogima puka noćna mora.

“Jao, letećeš 15 sati.”
“Jao, dugo mi je čekanje na aerodromu.”
“Jao, moj ekran je bio bez veze.”
“Jao, loši su im sendviči.”
“Jao, gledao sam sve filmove koje su imali.”
“Jao, letim Boeingom/Airbusom, više volim onim drugim.”

Pogledaj kroz prozor, čoveče!

Rečima sjajnog komičara Louis CK – “Učestvuješ u čudu letenja… Sediš u stolici – u nebu…i pričaš o razmaku između redova!”

Obavezno pogledajte Luisa na delu. Na lak način je opisao koliko imamo, a koliko toga nismo svesni – fenomenalno: http://www.youtube.com/watch?v=8r1CZTLk-Gk

Sedeti među oblacima. Da, čudo. Kakvo čudo! Krećem se gotovo brzinom zvuka, a gledam filmove, posmatram ljude, drugačije, iste, zanimljive, manje zanimljive, iz Brazila, Italije, Kine, Australije…

Oblaci! Sunce, zvezde, mesec, planine, reke, mora, šume, jezera, gradovi i njihova svetlost. Sve(t) na dohvat ruke.

A pritom ću stići na drugi kraj sveta za 24 časa, sve sa čekanjima, presedanjima… Ono za što je Ferdinandu Magelanu bilo potrebno preko jedne cele godine, uz gubitak velikog dela posade, sada traje 24 časa… Još dobijem ćebence, obroke i četkicu za zube.

Hvala Luisu. Otvorio mi je oči.

Strah od letenja

Inače, patim od straha od letenja. Ili sam patio, ne znam, ali ću vam reći. Mom izbezumljenju nije bilo kraja kada sam prvi put leteo preko okeana. Osam sati u avionu! Osam hiljada sati što se mene tiče.

Sve se trese, ne mogu da posluže kafu, jer leti na sve strane. Gore, dole, levo desno, menja se zvuk rada motora, oblačno je! Ne, više nije, vedro je, nešto se vidi. Eno ga…more? OKEAN! Nigde ničega! Samo polako, stići ćemo do obale i stigli smo, a onda je avion krenuo da se trese još više. Hvala.

Ceo odmor sam proveo razmišljajući o tome koliko još imam poletanja i sletanja do kuće i koliko ću vremena provesti u vazduhu – na nebu! To nije bio odmor, to su bile pripreme za povratak kući. A gore je lepo.

To nije moglo tako, te sam pristupio nauci. Kako radi to letenje? Parafraziram Vikipediju (isečak i slike): “Razlika u pritiscima na gornjaci i donjaci aeroprofila. Rezultat dejstva razlike pritiska na određenu površinu stvara silu uzgona aeroprofila, odnosno krila aviona u celini. Taj princip se zasniva na jednačini Bernulija.”

Lepo, ali kako su inženjeri došli do toga da čelična ptica teška 300 tona (Boeing 747-400) – leti. Pa, kreće se dovoljno brzo, ima odgovarajući oblik krila (aeroprofila), konstrukciju… Jednostavno, zar ne? Ne baš, i svaka čast svima koji su učestvovali u razvoju i stvaranju tih neverovatnih bića.

Da skratim priču, ima tu mnogo zanimjivih stvari, ali su meni pomogla zakrilca – flapsovi. Obratite pažnju kada polećete i slećete, videćete na zadnjem kraju krila kako se izvlače dodatni delovi krila – zakrilca. Čak možete da pročitate na kom su stepenu. Zakrilca i pretkrilca (još duža priča) su ključni elementi modernog leta. Omogućavaju avionima da poseduju promenjivu geometriju krila, što dovodi do toga da krila mogu biti izuzetno efikasna pri velikim brzinama u odnosu na potrošnju, a pri malim omoguće avionu da i dalje leti i ne upadne u stanje leta (stall).

Ako pilot nije izvukao zakrilca – ja skačem da nas sve spasim. Jedino ako letim Fokerom F100 sam miran, jer može da poleti bez zakrilaca… Umalo nisam u Podgorici zaustavio let, ali me bila tolika sramota da sam racionalizovao stvari: “Montenegro Airlines. Čuo sam da su dobri. Valjda znaju šta rade?! Video sam pilota na ulazu, delovao je normalno. OK…” I poleteli, ali je Google odmah radio po sletanju: “no flaps take off foker f100”. Sunce ti poljubim, nisam dovoljno istražio. Više mi se to ne događa…

Dakle, čim vidim da su zakrilca izvučena pri poletanju i sletanju, jedna velika briga manje.

Drugo, zvuk motora. Ne brinite, menja se tokom leta, a na pola sata ili čak 40 minuta pre sletanja kod dužih letova, čućete ozbiljniju promenu, kada smanje gas, narodski rečeno, i započnu spuštanje. Realno, u pitanju je kontrolisani pad…

Treće, pri poletanju i sletanju – zvuk točkova. Kod starijih aviona se čuje glasan udar. Sve normalno radi. Bez brige.

Četvrto, pri poletanju je kritično prvih 90 sekundi leta. Takozvano, inicijalno poletanje je kritična faza leta. Sve posle toga je mnogo lakše. Pilot ima dovoljno prostora za osnovni rad. Posle pet minuta, već možete da se ozbiljno opustite.

Peto, pri sletanju, ako vidite krilo, kod većine aviona ćete videti kako se podigne deo na gornjoj površini krila – spojleri (vazdušne kočnice). Jupi! To znači da avion koči, još kada čujete kako se pojačava zvuk motora, a osećate da se smanjuje brzina, dvostruki jupi – uključili su se povrtani mlaznici (thrust reversers). Jednostavan i genijalan sistem – mlaz iz motora se preusmerava napred, i time se usporava avion. Ne mogu da se aktiviraju ukoliko senzori ne registruju dovoljnu težinu na oba bočna točka – zato su kod starijih modela sletanja ponekad malo grublja, da vam bude lakše kada je tvrdo spuštanje.

Šesto, pri poletanju i sletanju ako ugase svetla – sve je OK. Samo žele da nam omoguće da lakše vidimo svetla za izlaz u slučaju nezgoda. Utešno… Ubeđivao sam Predraga Lešića da je razlog rasterećenje motora, ali avaj @predraglesic beše u pravu.

Ključno je ipak – ponašanje posade. Ako su oni nervozni, pa nadajte se da će sve ipak biti OK.

Ima tu još toga, ali i ovo je više nego dovoljno, a preporučujem da sebi dozirate. Meni, kao nekom ko voli da upravlja, bilo je izuzetno važno da znam sve šta se događa – znanje mi je neophodno.

Dodatnu pomoć sam dobio u digitalizaciji. Jedna neverovatna devojka mi je poklonila Microsoft Flight Simulator X Deluxe Edition, da naučim šta je šta u kabini. Procedure se uvežbane. Nikada se ne zna. Kada ste sa mnom i čujete “ima li pilota u avionu” – bezbedni ste ili makar imate veće šanse, što reče moj drugar Gojko 😉 Čuo sam, inače, da ponovo razvijaju Flight Simulator! Divno. Moram da vežbam za Airbus A380 i Boeing 787.

Ima i drugih rešenja: jedna divna prijateljica mi je otkrila drugu tajnu: statistika. Isti strah – drugo rešenje. Uzela je lepo svu moguću statistiku o tome koliko padova, kvarova i sličnih problema po kilometru/letu imaju avioni, i od onda je mirna. Statistika je očigleno vrlo povoljna. Meni inače ovo ne pomaže 🙂

Dragi prijatelj Ciga (nema ga na Tviteru…) mi je objasnio da je čitao da je lek za strah od letenja – edukacija! Statistika/flapsovi, sve je to zapravo obrazovanje! Uvek znanje.

Svakako sam se oslobodio kočnica straha i sada neizmerno uživam kada letim, i mogu da učestvujem i svim tim divnim stvarima koje je Luis CK spominjao.

Da li se i dalje plašim? Ne bih voleo da mi iko uradi EEG dok polećemo, ali je ljubav prema putu i činjenici da ću biti u oblacima, a posle toga sa voljenima, daleko jača. Ljubav mora pobediti strah.

Kraj jedne oaze

Što je još važnije  – i tu dolazimo do ključnog momenta – mobilni telefon ne radi, nemam internet (da, grešan sam), sam samcijat u oblacima, u snovima. Dodajte tome moj verni iPod pete generacije (old school and I like it) i letenje je savršeno.

Iron Maiden, Metallica, Megadeth, Guns ‘N’ Roses, Pantera, Pearl Jam, Suicidal Tendencies, muzika iz film Tron: Legacy, Kristali (ništa me ne pitajte).

Ili je bilo… Već se u skeču dalo naslutiti da su stvari počele da poprimaju drugi oblik.

Predrag Lešić, Facebook status, 17. mart 2012.

Sve sa smajlijem… Digitalizuj.me ne miruje, svestan sam toga. Podržavam napredak, ali moja poslednja oaza mira je pretvoran u drumsku kuću – još nije kafana.

“Halo, ćao Srđane, vidim da si online, pa reko’ da ti se javim.”
Do not disturb ga nije zaustavilo, čak ni invisible status: “Jesi tu?” Nisam!

Skype, Twitter, Foursquare? Srdjan just checked over Canary Islands… I naravno neumorni Facebook, očigledno. Wi-Fi u avionu… Mora li taj Wi-Fi?

E-mail ne želim ni da spominjem. Ode moj posledni izgovor: “Hej, izvini, leteo sam sa jednog kraja sveta na drugi, pa nisam imao internet…” Kakav sjajan momenat, zaista nisam mogao da pogledam mailove 24 časa. Većina aerodroma još uvek nema free Wi- Fi, a principijelno ne želim da ga platim, jer ga smatram osnovnom uslugom. Ima ga u svakoj poštenijoj piceriji ili kafiću, a nema ga na međunarodnom aerodromu koji lepo naplaćuje svoje usluge.

Hm, pa eto, sam sam tražio free Wi-Fi… Dobio sam ga.

Nema više sanjarenja, slušanja muzike, uživanja u činenici da sam u oblacima, u praćenju sazvežđa i njihovim promenama kako letite na jug. Smišljanja ludačkih ideja, i pisanja nikad napisanih blogova i knjiga. Kancelarija je našla put do neba.

Dakle, san o letenju je završen…ili?

Za kraj

Nedavno sam u kafani (gde drugde) vodio razgovor o jednoj legendarnoj filmskoj sceni – Ričard Gir i Debora Vinger u filmu iz mog detinjstva – “Oficir i džentlmen”. On, lep, zgodan, u belom, oficirskom odelu, avijatičar, nalsednik upravo čuvene braće Rajt – dolazi po nju, kada je već sve gotovo, a mi se nadamo i konačno znamo da nije – ona u fabrici, s kapicom na glavi, za mašinom. Najbolja prijateljica (ne zla, samo nesrećna), mama, koleginice, kolege gledaju princa u belom kako dolazi da je odvede u bolje sutra. Patetično, a opet nema ko ne bi ili da bude Ričard Gir (svaki čovek koji je ubio Brusa Vilisa u filmu, što je Gir uradio u “Šakalu” je ozbiljan dasa) u belom odelu ili Debra Vinger koju izbavlja iz fabrike/kancelarije muškarac njenih snova, sa jasnim stavom, koji ne haje ni za koga osim za nju. Gitara u pozadini cepa temu na osnovu pesme Dženifer Varns i Džoa Kokera, “Up Where We Belong”, za ljubav za sva vremena.

Evo je i scena za sve nas romantike.

Reči:

“Love lift us up where we belong
Where the eagles cry
On a mountain high

Love lift us up where we belong
Far from the world below
Up where the clear wind blows”

Ljubav je, dakle, poslednje utočište za sve koji i dalje sanjaju san o letenju, koji neki od nas srećkovića i žive. Što kažu Ameri, just as well. 🙂

Digitalizuj.me? Apsolutno, ali pre svega voli me.

Autor: Srđan Erceg

 

Author: Gostujući bloger

Share This Post On

1 Comment

  1. A lord Kelvin je samo par godina ranije 1895 rekao “teže od vazduha leteće mašine su nemoguće”… 🙂 ili nešto kao “Bog je dao samo pticama da mogu da lete i moguće je balonom lakšim od vazduha a ostalo zaboravite ”

    Slično je bilo priča da je fizika skoro potpuno istražena i da se nema smisla baviti njome a onda nam je Anštajn objasnio da nijesmo imali pojam šta su prostor i vrijeme a nuklearni fizičari su iskopali najčudnije stvari od kojih je sastavljen svijet i otkrili procese ogrovnih energija .

    Anštajn:”Imaginacija je važnija od inteligencije”
    Paranoje i strahovi su samo tamna strana naše imaginacije. Što je veće drvo imaginacije veća mu je i tamna sjenka.
    Davno je master Joda 😀 iz “Ratova Zvijezda” rekao da je strah put ka tamnoj strani … hahaha

    Inače pravo zadovoljstvo je čitati tekst . Hvala

    Post a Reply

Vaše mišljenje: