Internet u amfiteatru i kako ga se ne plašiti

U aprilu 2009. godine polagala sam završni ispit iz marketinga na Univerzitetu u Mejnu, SAD. Preciznije, radila sam na tome da završim ispit i taj posao se odužio – trajalo je sve to nekih pet sedmica. I bilo je mnogo zabavno, i uživala sam, i naučila nešto zanimljivo i primjenljivo. (Ako čitate ovo, a završili ste Ekonomski fakultet u Podgorici, ili polagali marketing na trećoj godini tog fakulteta, razumijem vašu zbunjenost. Nastavite da čitate.)

Zadatak koji smo imali izgledao je ovako: dobili smo kompjutersku simulaciju tržišta na kome su konkurenti farmaceutske kompanije, i poziciju marketing menadžera tokom šest uzastopnih perioda (koje je simulacija posmatrala kao šest godina), tokom kojih je trebalo da donesemo odluke od kojih zavisi položaj kompanije na tržištu, kao i njena budućnost. Grupa od desetak studenata predstavljala je jedno takvo tržište, i svi smo vodili po jednu kompaniju. Na nama je bilo da napravimo sve bitne marketinške poteze: postavimo ciljeve, opredijelimo se za proizvode, cijene, načine promocije. Sve naše odluke su u ovoj simulaciji bile stavljene u kontekst tržišta na kome smo se takmičili, a rezultati koje smo dobijali bili su grafički prikazi uspjeha – ili neuspjeha – koji smo ostvarili u zadatom periodu. Jedna godina u simulaciji je u stvarnosti trajala pet dana, tako da smo proveli čitav mjesec igrajući ovu igru.

Kada je simulacija bila završena, dobili smo ocjene na osnovu rezultata koje je kompanija postigla, kao i na osnovu objašnjenja kojima smo mogli da potkrijepimo svoje odluke. Ukratko: čak i mladi marketing stručnjaci čiji je rezulatat bio loš su mogli da dobiju dobre ocjene, ukoliko su mogli da objasne zbog čega su ostvarili takav rezultat, odnosno da obraylože gdje su pogriješili. Te godine smo koristili odličnu knjigu Gerija Armstronga i Filipa Kotlera“Marketing: An Introduction,” kojoj smo se tokom simulacije vraćali kako bismo ponovili koncepte o kojima smo učili tokom semestra, i primijenili ih pri donošenju odluka. Na internet stranici izdavača bile su nam dostupne i dodatne informacije – audio i video sadržaji koji su ilustrovali primjere iz knjige, novinski članci, kvizovi za provjeru znanja. Nije ni čudo da je čitava grupa prilično dobro prošla na ovom ispitu. Bez stresa, bez učenja definicija napamet, bez prepisivanja.

Kompjuter i internet su bili izuzetno važni alati za profesore i studente Univerziteta u Mejnu. Pri tom ne mislim samo na PowerPoint prezentacije i kucanje seminarskih radova. Iz računovodstva smo nakon svakog predavanja imali on-line domaće zadatke koje je trebalo da uradimo da bismo zaslužili poene, a naši rezultati su profesoru bili dostupni onog momenta kada ih riješimo – tako smo na sledećem času uvijek mogli da se osvrnemo na probleme koji, uzimajući u obzir to kako smo uradili domaći, nijesu bili dovoljno jasni. Informacione sisteme učili smo tako što smo, između ostalog, pravili baze podataka i upite, dok je profesor za nas organizovao termine za konsultacije u virtuelnom svijetu Second Life.

On-line zajednica učenika, studenta i osoblja ovog Univerziteta zove se “First Class” i omogućava bolju i jednostavniju komunikaciju: na svom profilu imate foldere predmeta koje trenutno slušate sa svim dostupnim materijalima (silabus, materijali koje treba pročitati prije sledećeg časa, domaći zadaci), sva obavještenja vezana za predmete stižu na vašu e-mail adresu, i imate pristup svim diskusijama koje su vezane za ono što učite. Naravno, sve je automatizovano i u sve ove grupe budete uključeni čim odaberete predmete koje želite da slušate. Preko “First Class” adrese mogu da vas kontaktiraju svi članovi univerzitetske zajednice, što je vrlo podesno za pronalaženje informacija, organizovanje okupljanja i planiranje zajedničkih akcija, volonterskih na primjer. Studentima je dostupno mnogo desk-top računara, a lap-top kompjutere mogu iznajmiti u biblioteci. Prostor Univerziteta (kampus) u potpunosti je pokriven wireless signalom.

I, zašto sve ovo? Zato što nam je okruženje nalik opisanom potrebno. A nije nemoguće stvoriti ga.

Sistem u kome danas učimo, naročito ako učimo na univerzitetima, donosi sijaset izazova. Oni koji su studirali po čuvenom “starom” sistemu u kome su morali da spreme svo gradivo i na ispit izađu na kraju semestra (što sigurno nije bilo lako!) bar su bili sigurni u to šta mogu da očekuju na ispitu. Odgovori su bili negdje u knjigama koje je trebalo da prouče. Sada su stvari drugačije: na testu koji polažete sjutra možete dobiti pitanje o nečemu što se desilo juče, jer se od vas očekuje da koristite Internet i budete dobro obaviješteni, ukoliko želite da postignete odlične rezultate. Savremeni autori koji pišu knjige po kojima učimo sada uglavnom imaju blogove i ne moramo da čekamo novo izdanje (ili još gore – novi prevod!) da bismo saznali šta oni misle o svemu što se u svijetu dogodilo tokom poslednjih godinu dana. Opšta digitalizacija omogućava nam da se sa činjenicama i mišljenjima o sadašnjem stanju stvari upoznamo na vrijeme i da o njima pričamo na univerzitetima.

Sada univerziteti treba da podrže razvoj novih, inventivnih metoda u nastavi u kojima će do izražaja doći prednosti tehničkog razvoja i koje će pomoći da učenje bude zanimljivo, a ono naučeno primjenjivo. Profesori treba da pred studente izađu sa novim konceptima, a studentima ostaje da nove metode koriste pametno i da ih ne zloupotrebljavaju. Za početak, evo nekih predloga:

  • Insistirati na poznavanju engleskog jezika i studente upućivati na stranu literaturu ako ne postoji odgovarajuća na našem jeziku (mnogo bolje i korisnije nego podučavati na osnovu knjige objavljene devedesetih!);
  • Koristiti bar dostupne komjuterske programe ako trenutno ne možemo da imamo najsavremenije – Excel, na primjer, nevjerovatno olakšava razumijevanje statistike i ekonometrije, ali studenti i profesori ga ipak zaobilaze;
  • Poći od pretpostavki da studenti stvarno žele da razumiju ono što uče i da profesorima nije cilj da im učenje otežaju, pa osmisliti ispite koji se ne zasnivaju da beskonačnom ponavljanju jednog te istog. Znam da neki mladi predavači u Crnoj Gori rade na ovome i treba im pomoći – prepoznati vrijednost u onome što žele da postignu. Njihov entuzijazam će nam još dugo biti potreban.

Završni ispit iz marketinga koji sam ranije opisala je među najkorisnijima koje sam do sada polagala; zahtijevao je posvećenost i razmišljanje o novom, kreativnom rješenju. Međutim, kada sam po povratku u Crnu Goru kolegama sa Ekonomskog fakulteta opisala čitav taj proces, većina ga nije shvatila ozbiljno: nije bio dovoljno mučan, kažu. To je tačno, nije bio mučan. Bio je interesantan. Dok god naši profesori misle da imaju svrhu jedino ako muče studente a studenti svoje uspjehe mjere veličinom pretrpljenih muka, nije dobro. Od takve simbioze niko nema koristi.

Autor: Sonja Dragović

 

Author: Gostujući bloger

Share This Post On

3 Comments

  1. Svaka cast ! mnogo dobar tekst.. i u ovom pravcu treba da ide nase obrazovanje..a ne puno literature i teorije.. sve se svodi na prepisivanje i ucenje napamet..ulaganje puno novca u obrazovanje..i na kraju..ne znamo sta je vizija..a sta misija ?:)

    Post a Reply
  2. nista dok te Bozo ne nacera sve njegove “genijalne” grafikone iz knjige da naucis

    Post a Reply
  3. Ovo je super. Da bi imali ovakve sisteme rada kod nas, prije svega treba motivisati glavne ljude pocev od ministarstva sve do rektora i dekana. Jednostavno je, ne trebamo da izmisljamo nove metode rada, vec samo da primjenimo neke ili sve popularne metode koje su usvojili neki drugi poznati svjetski univerziteti. Ovo naravno nije nista hitno da se uradi, ali sto prije ovakve metode rada stignu do nas, mi cemo imati bolju i zdraviju sredinu za nase skolovanje. Svi treba naravno da se adaptiramo (studenti i profesori kao i cijelo univerzitetsko osoblje). Ja sam svjedok da se kod nas pokusava nesto slicno uraditi bar kod privatnih univerziteta, ali iz nekog razloga se to ne implementira do kraja. Ili se implementira pa se kasnije ne odrzava i polako gubi na svojoj funkcionalnosti. Moja poruka bi bila: Ajmo malo ozbiljnije krenuti sa ovim stvarima i konacno da postignemo neki znacajan napredak.

    Post a Reply

Vaše mišljenje: