Ti meni serdare, ja tebi vojvodo!
Mi, nas skoro 42% građana Crne Gore, koji “visimo” na Facebooku, i još neki procenat na Twitteru koji ne znamo koliki je, smo definitivno postali medij za sebe, kao što reče Srđan Vukče
vić
Iako ovo zvuči kao nešto što je tipično iz koristi, jer ti meni kažes “serdare” jer želiš da ja tebe zauzvrat zovem “vojvodo”, mislim da je u osnovi više emocija, potreba da nalazimo istomišljenike, da se družimo. Mislim da ljudsko biće ima prirodnu potrebu za reciprocitetom. Ta je potreba potvrđena kao tehnika preživljavanja kroz vjekove, i ono što nam je i dozvolilo da preživimo u plemenima, kroz istoriju. Onaj koji ne potpada pod reciprocitet i ne podliježe uzajamnom izvršenju usluga nekako ispada iz šeme zaštite saplemenika. Ne samo da se učimo reciprocitetu otkad smo rođeni, nekako se rađamo sa tim i osjećamo da je to ispravno.
Problem se pojavljuje kad razmjena usluga postane vezana za materijalnu dobit, kad neko počne da zloupotrebljava sistem reciprociteta za neki lični, ne tako humani cilj sveopšteg dobra ili čak samo cilj obrazovanja. Od tog trenutka svaka usluga je pod sumnjom i mjeri se. U tom trenutku svi lajkovi, linkovi, shareovi postaju valuta. I od tada se sve stavlja pod upitnik. Tada prestajete da raspoznajete razliku između iskrenog lajkovanja (a ovo se ne odnosi samo na Facebook) i unaprijed plaćenu uslugu. Tada vam svaka “usluga” postane sumnjiva, postajemo nepovjerljivi, pitamo se: “Zašto mi je ovaj lajkovao status? Sigurno će nešto sad da traži od mene.” I koliko god da ovo može da zvuči u nekom trenutku smiješno, toliko se ponekad zapitamo da li je naša otvorenost iskorišćena… to je na nivou priče da je sve što radimo u životu sebično, pa čak i kad dajemo prosjaku 50 centi, jer to radimo da bismo se osjećali bolje. Ovo može da zvuči kao podrška paranoičnima. Ali priznaćete da je kao i sve ovo samo druga strana ogledala.
A što ja mislim? Kao što imamo krizu kad prvi put uđemo u neko društvo, tako smo u strahu kad prvi put uđemo na Facebook, Twitter, eRepublik ili Foursquare. Isto tako ako nas tamo čeka neko koga znamo, da nas provede, upozna sa drugima, pohvali nas (lajkuje nam prvi status i sliku, retvituje prvi tvit koji nije “Hello world”), onda nam je ta barijera skinuta. Posle toga je na vama, da li dijelite dalje sa drugim ljudima, čak i sa onima koji ne dijele sa vama, jer su drugačiji (ne zato što ne vole da dijele nego što su stidljivi), uvodite druge u taj zajednički svijet. I na kraju postanete dio različitih grupa u društvu – onih koji mrze Twilight (Maša) i Google + (Pedja i Nikola Krajačić) ili onih koje vole Game of Thrones (Nikola Vulić), Alexandera Skarsgårda (Nataša Đurđić), visoke štikle (Jana i Sanja), Android (Bojan Ćinćur), fotografiju (Igor Milić i Saša Jaredić) i Partizan (Vanja i Tufi) ili samo obožavaju životinje (Damira i moja sestra).
Osjećate se kao neko ko doprinosi rastu svoje grupe i svog društva. I nema tu ništa sebično. Samo budite ono što jeste. Jer čak i oni koji kreću u sve ovo sa dozom potrebe da nekoga iskoriste vrlo brzo će biti prepoznati, ako se već prije toga ne utope u zajedničkom cilju društva. A ostali zbog svega ovoga, otvorite nalog na Facebooku, počnite da cvrkućete na Twitteru, podijelite svoju lokaciju na Foursquareu jer ćete upoznati jedan novi svijet i neke nove ljude! A ako poslije određenog vremena i dalje ne shvatate čemu ovo služi (a uz to i ne radi), uvijek možete da ugasite naloge i nestanete u vidu magle.
