Od Oktoiha do građana reportera – Novinarstvo i društveni mediji

Četvrtog januara 1494. godine, iz prve crnogorske i južnoslovenske štamparije, ujedno i prve državne štamparije u svijetu, izlazi Oktoih – prvoglasnik, samo par godina mlađi od otkrića Amerike (digresija: pored pokretanja štamparske djelatnosti, a posredno i novinarstva, nekako  je zacementiralo vjerovanje da smo prvi ergo najbolji, i to vjerovanje opstaje do danas 🙂 ). Prije 67 godina, izlazi prvi broj Pobjede, dnevne i državne novine, koja sve do 1997. godine nema konkurenciju u zemlji. Od te devedeset i sedme – sa dolaskom Vijesti, a ubrzo zatim i Dana, u mojoj kući se novosti traže iz redova (ali i između redova) dvije do tri dnevne novine, a od 2006. godine odnosno lansiranja Twittera, nerijetko i na toj društvenoj mreži.

Primjer – za vrijeme vanrednog stanja, Srđan Vukčević, asistent na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, putem Facebooka momentalno obavještava studente o odlaganju nastave. Dok se na stotine studenata s oduševljenjem vraćaju lopatama i ostalim zimskim čarolijama, ja pokušavam da objasnim mami odakle meni informacija da još uvijek ne mora da drži nastavu, i zna li ona zaboga koliki je njemu i Vanji Klout score, naravno da je pouzdana informacija. 🙂 Ne dovodi samo ona u pitanje vjerodostojnost informacija sa društvenih mreža – ugledni internet blog The Next Web piše da je Twitter „praktično trač stanica sa pojačanim tonom.“

Dalje navode da profesionalni novinari još uvijek imaju primarnu odgovornost u ovom poslu – oni znaju kako da utvrde vjerodostojnost informacija i dužnost im je da, uz prave podatke, publici ponude i odgovarajuću narativu, koja će sadržati širi kontekst događaja i eventualno svoj stav. Sve ovo ih čini odgovornim u očima publike, i greške im se teško praštaju. Za razliku od njih, građani u ulozi novinara se mogu „sakriti“ iza vela anonimnosti, i ne podliježu istoj vrsti odgovornosti. U članku se navodi da se pogrešne informacije putem Twittera mogu proširiti na sedam kontinenata, bilo da su netačne od starta, bilo da se negdje deformišu po dobro poznatom principu „gluvih telefona.“

Stoga, kaže Anthony DeRosa, Reutersov urednik društvenih medija, informacijama dobijenim preko Twittera je neophodno pristupiti sa istim kritičnim okom i tehnikama koje se obično primjenjuju kod tradicionalnog izvještavanja. Međutim, DeRosa primjećuje da postoje određene paralele kod korišćenja izvora – naime, i u društvenim medijima se vremenom izdvoje ljudi od povjerenja (kao što je slučaj sa Srđanom sa početka moje priče). Uz to, obični građani naoružani „pametnim“ telefonima i ostalim pomagalima često se nađu u ulozi slučajnih novinara, obrevši se na pravom mjestu, i u pravo vrijeme.

Svega par minuta nakon što je US Airways let broj 1549 prinudno sletio u njujoršku Hudson rijeku neposredno nakon polijetanja, blogosfera se usijala od poruka građana koji su imali priliku da budu svjedoci ovog događaja, kao i onih koji su dalje širili informaciju. Twitter se pokazao kao lider u širenju poruke – prvi tvit poslat je svega 4 minuta nakon nezgode, a njegov autor je Jim Hanrahan, koji je napisao: „I just watched a plane crash into the hudson rive in manhattan” („upravo sam vidio kako se avion srušio u hadson rijeku u menhetnu”). Vijest o nesreći se preko ove društvene mreže pročula čitavih 15 minuta prije nego što se pojavila u tradicionalnim medijima. Pored Twittera, u centru pažnje su bili i smartphones odnosno servisi koji omogućavaju momentalno dijeljenje slika: tako je Janis Krums, koji se našao na obližnjem trajektu, poslao ovu sliku sa svog iPhonea, uz komentar: „There’s a plane in the Hudson. I’m on the ferry going to pick up the people. Crazy.” („Avion je u Hadsonu. Na trajektu sam koji ide da pokupi ljude. Ludilo.”). Ni Flickr odnosno Youtube nisu ostali nijemi na ovaj događaj – na obije mreže su se pojavile što fotografije, što amaterski video zapisi evakuacije putnika na sigurno.

Drugi kritičan događaj koji je u centar pažnje stavio slučajnog reportera iz Južne Afrike dogodio se u januaru 2010. godine: The Next Web piše da je Gregg Coppen tada bio svjedok smrtonosnog napada ajkule na plivača blizu Kejptauna. Odmah je u javnost procurio njegov tvit: „Holy shit. We just saw a gigantic shark eat what looked like a person in front of our house… that shark was huge. Like dinosaur huge.” (dio prevoda bi otprilike glasio: „Upravo smo vidjeli kako je džinovska ajkula progutala osobu blizu naše kuće… ta ajkula je bila ogromna. Ogromna kao dinosaurus.“) Njegovih 130 karaktera su postali osnova za vijesti širom svijeta, potpomognute izjavama koje je dao za televizijske i radio stanice.

I dok se uglavnom polemiše o Twitteru kao najpogodnijoj, ili bar najrasprostranjenijoj, društvenoj mreži u izvještavanju, ne smiju se zanemariti brojne druge. Tako je Wall Street Journal koristio Foursquare kako bi građane obavijestio o lokacijama za evakuaciju tokom uragana Irene. Grupa iz New York Timesa je, uz pomoć Instragrama, sakupila i objavila slike koje su građani napravili tokom iste prirodne katastrofe. Storify je imao važnu ulogu tokom nedavnih nereda u Engleskoj, a KX News Minot, TV stanica u američkom gradu od 40.000 stanovnika je koristila svoju Facebook stanicu kao osnovni resurs za informacije tokom rekordne poplave (više primjera moguće je pročitati ovdje).

Proizilazi da, bez obzira na njihove prednosti i mane – a i jednih i drugih je svakako mnogo, tradicionalno novinarstvo ne može ostati ravnodušno prema sve prisutnijim društvenim medijima. Kako nove tehnologije i mogućnosti koje one pružaju mijenjaju novinarsku profesiju, tako utiču i na pristup čitalaca odnosno publike, koja mora postati kritičniji primalac vijesti, ali i odgovorniji učesnik u njihovom kreiranju. Dok pokušavate da pomirite novo i staro, i nađete pouzdan glas u ovim „bučnim“ mrežama, ostanite uz vijesti @SrdjanVukcevic kanala. 🙂

Author: Maša Đikanović

Share This Post On

Vaše mišljenje: