Aleksandar Jaredić – 2.000 riječi o čovjeku čije fotografije govore mnogo više

Slučajno sam naletjela, prije par mjeseci, na neke slike sa vjenčanja. Znate onaj osjećaj kada ne možete da prestanete da klikate i gledate dalje. Kad osjetite da nečije slike pomjeraju granice, jer su na neki način, koji ne može olako da se definiše, “edgy”, originalne i, što je najvažnije, hvataju jedinstveni trenutak u vremenu. Prosto sam mogla da osjetim emociju – ljubav i bliskost onog slikanog para, toliko da sam skoro poželjela da se opet udam. 😉 Kad neko uspije tako dobro da prenese emociju preko fotografija, normalno je da se prvo zapitaš ko je osoba koja stoji iza kamere. Interesantno je kako vam ovakvo otkriće i poznato ime (Aleksandar Jaredić) i još poznatiji nick (Lexilium) momentalno upale sijalicu.

I eto ga, jedan od najpoznatijih crnogorskih fotografa, odgovara na pitanja za Digitalizuj.Me:

Prije svega, kako je sve počelo – kako je hobi prerastao u posao, odnosno kako si odlučio da ostaviš stalni posao dizajnera u T-comu? Možeš li da opišeš momenat odluke da ostaviš „sigurno“ zaposlenje i pređeš u freelancere? Ili se zapravo ne radi o momentu, već o nekom dužem procesu?

Ja sam “vizuelni” tip, uvijek sam gledao na svijet oko sebe nekako 2D, kroz slike i momente zamrznute u vremenu. Kao klinac sam do besvijesti crtao i slikao i htio da upišem primijenjenu umjetnost ali nisam naišao na podršku od roditelja pa sam, nažalost, odustao od te ideje. Upisao sam nešto što nema nikakve veze sa umjetnošću, a kasnije se ispostavilo da nema veze ni sa mnom.

Prvi PC sam dobio 1996. godine i od tada se ne razdvajamo. Kao neko ko je sklon vizuelnom, naravno da sam se prvo zakačio za kompjutersku grafiku, grafički i web dizajn. Kako se u to vrijeme malo ljudi bavilo tim stvarima vrlo brzo sam “komercijalizovao” svoje znanje pa sam dobio i prve poslove. Prve sajtove sam radio za modnu agenciju Model Tattoo i za duo D&D (sestre Danica i Danijela Karić).

Fast forward – nekih 10 godina kasnije, nabavljam svoj prvi digitalni fotoaparat i sa drugarima koji su vec bili “navučeni” na fotografiju idem na foto-ture po Crnoj Gori i uglavnom fotkamo pejzaže. Kako je druženje sa fotoaparatom postajalo sve učestalije tako je i ljubav (opsesija?) rasla. Upisao sam osnovni kurs fotografije, skinuo gomilu literature i video tutorijala sa neta i krenuo da učim, radim, istražujem i napredujem. Nije prošlo mnogo, shvatio sam da je ono što me najviše interesuje u fotografiji portret i emocija. A gdje ćete više porteta i emocija nego na vjenčanjima? Tako je došlo i prvo vjenčanje i malo po malo sam počeo da provodim vikende bilježeći najsretnije trenutke u životu nekog para. Vremenom mi je postajalo sve jasnije da ću se posvetiti tom poslu jer mi je posao dizajnera u Telekomu postajao sve dosadniji, a sa druge strane fotografija je postajala sve veća opsesija.

Negdje u to doba sam naletio na čuveni govor Steve Jobsa na Stanfordu i tu mi je samo kliknulo – ne želim da se budim ujutru misleći kako me čeka dosadan dan u kancelariji već želim da se budim radujući se što idem da radim ono što volim. Kad dodjete u takvo stanje onda nema tu velike dileme. Vaše je samo da stisnete petlju. A sreća, kažu, prati hrabre. 🙂

Danas, nekih godinu dana otkad sam napustio Telekom, mogu samo da budem srećan što sam poslušao svoje srce. Ne ide baš sve kao po loju, naravno, ima ovakav život i svojih loših strana, ali duboko vjerujem da kad zaista volite ono što radite da ne možete da ne uspijete i da ne budete zadovoljni.

Na svom blogu pišeš da si osvajao nagrade na konkursima fotografije. Koja je prva značajna nagrada, i možeš li da se sjetiš kako si se osjećao tada? Na koji način su priznanja uticala na tvoj dalji razvoj kao fotografa?

Prvu nagradu sam osvojio “slučajno”, poslao fotografiju snimljenu na kursu fotografije na Kodakovo takmičenje i osvojio prvu nagradu. Fotografija je bila prikazana na njujorškom Times Squareu. To je bilo ujedno i prvo takmičenje na kom sam učestovao pa su samim tim moj šok i radost bili veći. Kasnije sam slao fotografije na konkurse National Geographica, ReFotoa i bio objavljivan u tim časopisima.

Priznanja i nagrade svakako gode ali poslije nekog vremena sam shvatio da su mi najveće priznanje i nagrada osmijeh i nerijetko suza radosnica u očima mojih klijenata. Sa druge strane, konkurse prate uglavnom fotografi, a to mi nije ciljna grupa, tako da učestvovanje ne doprinosi previše promociji, pa sad rijetko kad pošaljem neku fotku na konkurs.

Upoznala sam puno naših sugrađana koji se amaterski bave fotografijom, i svi manje-više žele da to iz hobija preraste u profesionalno zanimanje. Šta je to što, po tvom mišljenju, odvaja profesionalnog fotografa od amatera? Je li to oprema, “oko” odnosno sposobnost prepoznavanja detalja ili nešto sasvim treće?

Često me pitaju za opremu i misle da je ona presudna ali nije tako. Štaviše, danas je tehnika toliko napredovala da možete i telefonom napraviti fotografiju koja mirne duše može da se nadje u svakom albumu. Ono što izdvaja profesionalca od amatera je, pored ljubavi prema poslu, i sposobnost da se iz svake situacije izvuče maksimum i rješavanje problema u hodu. Od mene se očekuje da u svakoj siutaciji napravim fotografiju koja zadovoljava sve kriterijume estetike, dokumentarizma i tehničkog kvaliteta na kraju. Da bi to postigli potrebna vam je puna “torba trikova” koje po potrebi izvlačite i primjenjujete. Ja svoju torbu svakodnevno punim i nadam se da je neću nikad isprazniti. 🙂

Da li odmah u toku fotografisanja znaš koja je fotografija uspjela, a koja nije?

Kad savladate tehniku skoro svaka fotografija je “uspjela”, tehnički gledano. Ono što me tjera da radim je osjećaj u stomaku kad kliknete u pravom momentu i napravite nešto posebno, kad se poklope svi elementi: svijetlo, momenat i emocija. Onda je vaše samo da pritisnete okidač i da uživate u tome. Tada znate da je fotografija posebna i prije nego je pogledate na aparatu ili kasnije na kompjuteru.

Vanja je, kao što znaš, preko Facebooka pokrenuo akciju prikupljanja pitanja za ovaj intervju. Odziv je bio odličan, a od velikog broja pristiglih pitanja, izdvojili smo sljedeća:

Milanka Pešić-Savić pita: „Zbog čega svaka fotografija mora prvo u Photoshop?”

Fotografija koja nastane u aparatu je digitalni negativ. Kako ćete je razviti i odštampati zavisi od vas i dio je procesa stvaranja. Zato je Photoshop ili neki drugi softver neophodan alat. Isto se radilo i sa fotografijama na filmu. Postojali su (postoje i danas) procesi razvijanja, retuš i sve ostale tehnike koje su nam danas mnogo dostupnije zahvaljujući tehnologiji.

Nikola Vukčević pita – „Koji filmski plakat, koji si radio, ti je najdraži?”

Hehehehe, filmski plakat je jako zatjevna i interesantna disciplina i rado se bavim njime. Poslednje što sam radio je plakat za novi film “Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa,” našeg cijenjenog reditelja Nikole Vukčevića.

Valentina Tanasilović – „Da li si full digitalizovan ili postoji neki dio posla koji ipak (i dan danas) MORAŠ da radiš pješaka, tj. ručno? Koji momenat u procesu stvaranja fotografija deklarišeš kao neprikosnoveni prostor za kreativnost?“

Full digitalizovan sam u svakom smislu. Sa mračnom sobom, crvenim svijetlima i hemikalijama sam se prvi i poslednji put sreo na kursu i moram da priznam – nije to za mene. 🙂 Najviše mogu kreativno da se razmašem kad slikam bilo mladence, bilo modele na nekoj zanimljivoj lokaciji.

Miko Đuričić pita – „Što bi savjetovao mladim fotografima koji su na početku?“

Slikajte, slikajte, analizirajte, podijelite sa drugima, pa opet slikajte. Nemojte da vas ograničava oprema, gledajte da naučite kako da iskoristite to što trenutno imate. Upoznajte svoju opremu.

Miloš Janković – Kako bi kroz jednu fotografiju izrazio preduzetništvo/preduzetnike, koje bi figure, tonovi preovladavali?

To bi već bila neka konceptualna fotografija kojoj ja nisam previše sklon. Ja sam realista i portretista. 🙂

Jana Tošković pita da nam ispričaš o nečemu što si uradio na internetu, a što je rezultiralo ili zaradom ili povećanjem svijesti tržišta o uslugama koje nudiš.

Jednom riječju: FACEBOOK. Najbolji i najjeftiniji alat za promociju i kontakt sa klijentima. Do te mjere efikasan i jeftin da sve druge vrste promocije dolaze u pitanje. Za stotinjak eura možete da napravite kampanju koju će vidjeti nekoliko desetina hiljada CILJANIH korisnika, što mislim ne može ni jedan drugi medij.

Mnogi su predložili da se, umjesto na prirodu i na obične ljude, fokusiraš na fotografisanje manekenki, jer smatraju da je zarada tu mnogo veća. Uz to, na svom Facebook profilu si objavio da je Russell James, zvanični fotograf Victoria’s Secret, najsrećniji čovjek na svijetu. Koja su tvoja razmišljanja na ovu temu? Kako na to reaguje tvoja žena? 🙂

Ponavljam da sam portretista. Kakav će čovjek biti sa druge strane objektiva je manje bitno. Bila to komšinica, prodavac sa pijace, biznismen, slavna ličnost ili manekenka… skoro da je svejedno. Svakako je lakše raditi sa profesionalcima koji znaju kako da poziraju i šta da rade, ali nije presudno. Pokušavam da svakog ko se nađe ispred mog objektiva učinim što je moguće ljepšim. Što je subjekat prirodno ljepši to je moj posao lakši, tako da nemam ništa protiv manekenki, naprotiv. 🙂 Ovo za fotografa Victoria’s Secret sam se šalio – ja sam najsrećniji čovjek na svijetu. 🙂 Pored ostalog i zbog toga što me moja žena podržava u svemu što radim. Čak je često ambicioznija i radikalnija od mene samog kad je moj posao u pitanju.

Primijetila sam da na Facebook profil često stavljaš fotografije sa mobilnog telefona, i da si jedan od rijetkih korisnika Instagrama u Crnoj Gori. Da li tome pribjegavaš samo kad nemaš fotoaparat kraj sebe ili u Instagramu i fotografiji sa iPhonea vidiš neku drugu vrstu umjetnosti?

Jako sam vezan za mobilne uredjaje i gadžete, a vrhunski gadžet je iPhone. Kako ima i solidnu kameru to ga čini idealnim saputnikom. Kažu da je najbolji fotoaparat onaj koji je uvijek sa vama a to je za mene svakako iPhone. S druge strane, mogućnost da u par koraka napravite malo umjetničko djelo koristeći neke aplikacije i istog sekunda ga podijelite sa svijetom ga čini jedinstvenim i zaraznim. Često i kad “ozbiljno” slikam, napravim na istom mjestu sličan kadar i iPhoneom jer hoću da ga odmah podijelim sa svijetom. Imam ideju da slikam jedno cijelo vjenčanje isključivo iPhoneom, ali nisam još uvijek našao žrtvu. Ako ima neko raspoložen, neka se javi. 🙂

Ovo ti je i prilika da kažeš da si vjerni fan Applea, i tu te potpuno podržavam :). Zašto toliko voliš Apple proizvode?

O, da! 🙂 Zato što sve što naprave radi i izgleda kao ništa slično. Lakoća upotrebe, pouzdanost i kvalitet izrade opravdava nešto veću cijenu od konkurentskih proizvoda. Koristim Macbook Pro kao radnu stanicu. Za obradu fotografija i izradu video klipova je nevjerovatan. Ekran je vrhunski, radi brzo i pouzdano. Doduše, ja sam ovaj moj maksimalno nabudžio: 8GB RAM-a i SSD od 256GB kao sistemski disk. iPhone mi je najvjerniji saputnik i uredjaj bez koga defnitno ne bih mogao, a iPad koristim za prezentacije, kao prenosni portfolio i za snimanja u studiju za komentarisanje i biranje favorita sa klijentima. Sveto trojstvo – Macbook, iPhone i iPad. 🙂

Otac si dvoje klinaca – kako oni utiču na tvoj rad, na koji način te inspirišu?

Za razliku od većine roditelja koji obično najviše vremena provode sa djecom vikendom – mene vikendom nema kući. Zato gledam da radnim danima ugrabim da se družim sa njima, da uradimo neki domaći i da se malo zezamo. Zezanje obično bude pred spavanje što nam je svojevrsni ritual. Pričamo šta se kome dogodilo tog dana, pričamo viceve ili se naprosto glupiramo dok ne dodje moja supruga da me upozori da ne pomamljujem djecu pred spavanje. 😀

Što se fotografije tiče, djeca su jako zahvalan ali i jako težak motiv. Volim da slikam i moju, ali i drugu djecu, rođendane, porodične fotografije u studiju ili na lokaciji. I uvijek se super provedem. 🙂

 

 

Author: Natasa Djukanovic

Nataša Đukanović je svojom energijom i marketing filozofijom doprinijela razvoju kompanija u tri različite oblasti poslovanja – avioindustriji, bankarstvu i internet biznisu. Aktivno učestvuje na međunarodnim konferencijama koje se bave promocijom, internet start-upovima i upotrebom društvenih medija u poslovne svrhe. Nataša je direktor marketinga u kompaniji DoMEn. Twitter:@natasad

Share This Post On

Vaše mišljenje: